Neopreznost je vjerna pratiteljica bahatosti. Da ih nije ponijela euforija ‘dioničarstva‘ Ante Perković, Marijan Ruždajk, Boženko Lozo, Ivan Perković, Željko Vidaković, Božo Medić, obitelj Crlenjak, Michael Ljubas i slični ne bi sada muku mučili i razbijali glavu gdje pronaći potrebne milijune kuna za javne ponude. Ali, ako ste se zabrinuli za nesretne ljude koje je iznenada snašla teška nevolja, nema mjesta strahu. Iako Hanfa glumi strogog policajca postaje tragikomično koliko malo vrijedi njena odluka.
Svako toliko Hanfa na svojim web stranicama slavodobitno objavi rješenje (nakon višemjesečnih istraživanja i analiziranja) da su neki pojedinci zajednički djelovali i, eto zla, nesmotreno prešli magičnu granicu od 25 posto dionica što ih obvezuje na objavu javne ponude drugim dioničarima. Koliko strogosti, s jedne strane, izvire iz birokratskih redaka tih rješenja, toliko se ležernosti, s druge strane, osjeti u ponašanju onih koji su zastranili u revnom prikupljanju dionica. ‘Mi, da smo zajedno djelovali, pa mi se i ne znamo!, odgovaraju oni najbesramniji niječući notorne činjenice. Oni staloženiji pak sigurnim glasom, bez imalo krzmanja, kažu da nemaju ama baš nikakvu namjeru postupiti prema nalogu strašne Hanfe. Uz opasku u stilu ‘na dugom je to štapu‘.
Zadnji je u nizu pribijenih na stup srama Hanfinog websitea bivši predsjednik Uprave Badela 1862 Ante Perković za kojeg je ta regulatorna agencija utvrdila da se u listopadu ‘zanio‘ i zajedno s Ruždjakom, Lozom i Ivanom Perkovićem držao 40 posto dionica što uvelike premašuje dopušteni prag. Optuženi, naravno, poriču da su zajedno djelovali. Jedna od eksponiranijih trakavica s neželjenom javnom ponudom je ona u posrnulom Kamenskom gdje je nakon svega na red došao štrajk glađu bespomoćnih radnica. Vidaković i društvo koji su navikli na poslovanje bez pretjeranih regula, na sve moguće načina pokušavaju sabotirati objavu ponude koja bi ih stajala oko 20 milijuna kuna. Na svu sreću, dok se u Hrvatskoj iscrpe svi oblici žalbi i prigovora i sve sudske instance, prođe neko vrijeme.
Majstor zavlačenja je kontroverzni Michael Ljubas koji nakon godina još nije dao ponudu za dionice Elektroprometa. Pardon, valjanu ponudu jer je jednu ipak dao, no nije trebalo dugo da se utvrdi da slučajno fali nešto od ključnih dokumenata. Ljubas je i dalje ostao toliko bahat da je nakon što mu je Hanfa oduzela pravo glasa na skupštini dioničara (što se smatra najvećom kaznom) glasovao za sebi lojalan NO i Upravu koji su tvrtku doveli do stečaja. I Fižulići su se bili zaigrali sa sakupljanjem dionica Magme, no odlučili su se vući po sudovima pa tko doživi konačan rasplet, dobro je doživio. Čovjek se zabunio pa je pogreškom kupio dionice na svoje ime. Da se uistinu bojao da pritom ne učini prekršaj, možda bi promislio dvaput. Ovako je samo zaključio da živi u zemlji gdje su i puno veće nepodopštine dopuštene.
Kada se sve sagleda, sadašnji i budući akteri u biti nemaju razloga biti manje bahati i neoprezni. Zašto bi bili naivci koji rade po propisima? Ako su i pomislili da bi, ne znam iz kojih razloga mogli biti pošteni, činjenica da bi to prilično koštalo, a da u praksi nema sankcija za nečinjenje, brzo ih je razuvjerila. Bespomoćnoj Hanfi ne preostaje ništa nego savjetovati drugim dioničarima da tuže prijestupnike trgovačkom sudu pa, ako dobiju, u konačnici pokrenu ovrhu nad nesuđenim ponuditeljima. Ili da se možda nadaju da će se ‘neoprezni‘ dioničari pobojati javne osude?