Nakon što je konstatirao kako nema novca za podmirenje, sada već triju, neisplaćenih plaća svojim radnicima, Zdravko Pevec filantropski im je ponudio da se namire robom iz skladišta. U ovom teškom vremenu Pevec nema toliko robe na skladištu, ali zato povijest uvijek nastoji pronaći svoje smiješne junake. Nisam probala, ali iskustvo mi govori kako se vitrajnom lampicom, kineskim gipsanim odljevima i pokojom preostalom brusilicom ne mogu platiti udžbenici, kruh, mlijeko, niti parking.
Razvoj događaja nam otvoreno kaže kako nema mjesta sućuti prema Pevecovima, pa čak ni kad Višnja zaplače ili kad Zdravko kaže da ima jedino košulju na sebi, no nije mi namjera ni krenuti općim smjerom ismijavanja bračnog para. Rekla bi nešto o onima koji su od početka tvrtke Pevec bili pasiv i koji su na koncu pokazali fascinantnu snagu i duh. Prije koji tjedan išla sam vidjeti kako izgleda trgovac koji propada pa sam se zaputila u najbliži Pevecov centar u kojem su police uistinu bile sablasno (polu)prazne, ali radnici su posao obavljali kao da je sve normalno. Ti isti će, par tjedana poslije, Pevecu odgovoriti da ne žele robu sa skladišta jer nisu lopovi. Ona nije njihova. Ako niste znali to su radnici kojim se priječilo sindikalno organiziranje, bili su plaćeni najmanje u sektoru, a uvjeti u kojima su radili mogli ste promatrati kao kupci. Umjesto vezivanja lancima oni su reagirali češkim inteligentnim cinizmom iz kojeg se mogao iščitati sav njihov očaj. Nakon prvotnog apela „Isplatite nas s osmijehom“, uvidjevši koliko su im gazde ubogi odlučili su skupljati novac da bi Višnja i Zdravko mogli imati puricu za Božić.
Kao da je kroz njih progovorilo hrvatsko radništvo kojeg su, poput nesretnog Mitridata VI, sustavno trovali, ali i koje je od silnog trovanja postalo imuno na sve otrove. I zato bi poruka „Višnja zapjevaj za kraj“, trebala biti dekodirana od strane našeg prvog dirigenta, predsjednice Vlade Kosor. Iako moje uvjerenje govori da država nema što raditi u spašavanju privatnika, a posebno ovako bahatih i nesposobnih, u slučaju Peveca nisu ugroženi samo istoimeni supružnici, već respektabilan broj radnika, dobavljača i lokalnih zajednica. U zadnjih godinu dana mogli smo vidjeti kako se u svijetu spašavaju gotovo sve industrije, no u slučaju Peveca treba uzeti u obzir okolnosti slučaja i našu posebnost. Ne treba a priori reagirati, jer tako ne bi reagirale niti slovenska i austrijska Vlada, kad bi kojim slučajem u probleme dospjeli Pevecovi konkurenti.
To da je kriterij za spas jedino proizvodnja jednako mi je besmisleno kao i Pevecove melodramatične izjave da ga se „uništava“, odnosno ne želi spasiti jer je hrvatska tvrtka, a jedini krimen to što je domaći lanac. Zapitate se tko je tu lud. U svakom slučaju, Zdravko i Višnja mogu pokušati s nečim drugim. Možda da probaju negdje kao stranci, s drugim prezimenom na primjer. No, oni su s Pevecom završili. Ili će ga svečano pokopati uz red Višnjine pjesme i red suza, ili bi ga trebali gledati izdaleka ako ga kojim slučajem netko odluči spašavati. Iako su im navodno blokirani i privatni računi, mislim da će se snaći u životu. Teško je povjerovati da u vremenima dok su „hodali po vodi“ nisu nešto spremili sa strane, u kakvu off shore oazu ili barem švicarsku banku. To bi čak bilo profesionalno.