Film Cabaret (iz 1972. s Lizom Minnelli), po mojem skromnom sudu, na izniman način portretira dekadentnost njemačkog građanskog društva za vrijeme njegovog prihvaćanja nacistističke platforme. No, jedna od scena iz navedenog filma nenadmašna je u stvaranju jeze - toliko realne da imam osjećaj da je svako toliko iznova susretnem. Michael York se nađe izvan gradskih granica, u nevinoj izletničkoj atmosferi mladih i starih Nijemaca. U jednom trenutku, nevino lice dječaka, nakon što se uspne na klupu, započne pjevati: „budućnost pripada meni.“ To prihvate i svi ostali, mladi najgorljivije. Ako ljude želite zastrašiti samo spojite simbol nevinog i zlo. Prastar je to obrazac, koji kod mene ima nepogrešiv učinak.
Ova priča nema dobre ni zle, ekonomija barata sa ponešto drukčijim parametrima. Ipak, i u njoj postoje podjele. I to iznimno velike. Možemo si postaviti staru zagonetku političke ekonomije: oblikuje li politika ekonomiju ili je stvar obratna? Kakav god da je odgovor u podjelama i izvorima dolazimo do bečke, čikaške, harvardske ili škole Trećeg puta i dr. To su jednostavno različiti odgovori na istovjetne društvene situacije. Nema pravih niti krivih.
Trenutno u Hrvatskoj imamo društvenu situaciju, koju možemo najednostavnije opisati ekonomskom krizom, čije moguće posljedice (iako je riječ i o uzrocima) političkim riječnikom počinjemo nazivati dužničkim ropstvom. Dakle, u ovom trenutku je nesporno kako se radi o izvanrednoj i sveopće teškoj situaciji. S dužnim poštovanjem prema svim akterima ove priče, u toj situaciji se nalazi spominjani objekt - hrvatski građanin, a ne ideje pojedinih škola, teoremi i platforme. One su ionako u svojoj srži prolazne.
No, iako nitko ne spori kako je jedini bitan hrvatski građanin i kak je on zapravo u krizi, njega nitko ništa ne pita. Dapače, u nedavnom intervju Nenad Bakić kaže kako bi nam baš dobro došao prosvijetljeni apsolutizam. Čini se da dobar dio vladajuće političke elite misli na isti način, iako je to upakirano u drukčiji rječnik.
Čak i letimična analiza bi rekla da hrvatski građanin jedino i poznaje verzije apsolutizama, a o njihovoj prosvijećenosti najbolje govori stanje u kojem se nalazimo pa je takve koncepte čak i bespotrebno zazivati. Dok se Slovenci ne libe održati referendum i o benignim temama u Hrvatskoj su tabu tema čak i prijevremeni izbori. Refleksni ritual naših politilčih elita je zbijanje redova bez obzira na boje pa se tako čim dođe kriza jave prijedlozi o „Vladi spasa“. Nikad nisam čula za prijedlog o građanima spasiteljima vlastite države, da se njih ponešto upita.
Tako novonajavljene reforme provodi i osmišljava Vlada RH koje kao kolegijalnog tijela baš i nema u najavama. Ima Jadranke Kosor i stručnog tima. Taj tim građani nisu izabrali na izborima. Onaj drugi dio o tome jesu li građani glasovali za predsjednicu Vlade, neću spominjati. Jer ona svoj položaj duguje unutarstranačkim zbivanjima treće vrste i naravno, onome što joj i daje neporeciv legitimitet: parlamentarnoj proceduri. A to je jedino i bitno.
No savjetodavno tijelo ima obvezu pomoći vladi, i dati joj ekspertna ekonomska mišljenja, no ono nema politički legitimitet kojim bi oblikovalo društvenu svijest po svom ukusu. Takvo djelovanje je poprilično drsko. Naime, stvari, po meni postaju komplicirane u trenutku kad u reformama uočite rječnih maspsiholoških vodiča za samopomoć poput: potpunog zaokreta i promjene svijesti.
Što to točno znači? Smatram da u društvu postoji sveopći konsenzus o potrebi reformi, no nisam sigurna da postoji ikakva solidna većina koja podržava način tih reformi. Jer način nije objavljen u powerpoint prezentaciji koja je sličnija političkoj platformi. Savjetnici govore kako je upravo takva jezgrovita stvar nama i potrebna jer već imamo stotine dugih dokumenata koje nitko ne primjenjuje. I teško se ne složiti s tim. No to se ne očekuje od savjetničkog tima. Jer uvijek je sve u jednostavnim i kratkim dokumentima. Od Lutherovih teza do Keynesove Opće teorije. No o tim fundamentalnim idejama treba pitati građane.
Zar nije dugoročno jedino spasonosno za potpuni zaokret i promjenu svijesti hrvatskih građana upravo priupitati iste što misle o svemu ovome što se događa oko nas. Zašto se svi boje hrvatskih građana kad je recentna povijest pokazala da taj kolektiv i ne donosi tako loše odluke? Zar ne bi bilo lijepo da ga se upitalo i za privatizaciju i za pokoju ekonomsku „reformu“? Zar ne bi vladini stručnjaci i savjetnici dobili sigurnost u radu da vide da se glasači slažu s njihovim društvenim idejama? Zar nije održavanje izbora svima u interesu, a ne obratno kako se pokušava prikazati. Bez odluka građana i bez njihove participacije, možemo samo osluškivati čuje li se negdje iz daljine kako netko pjeva: „budućnost pripada meni.“