Zašto je učeća organizacija i dalje samo iluzija

piše: Viktor Vetturelli

U godinama prije pandemije riječ 'agilnost' bila je svojevrsna poštapalica i sve se nekako 'agiliziralo' – ne samo razvoj proizvoda nego i ljudski potencijali (engl. HR), marketing, prodaja, pa čak i računovodstvo. Uvedeni su koncepti poput scruma, hijerarhije su spljoštene i novi su se alati uvodili na sve strane. I sve to uime prilagodljivosti, inovacije i ljudskosti. Kako bi se to postiglo, u središte zanimanja došla je i tema organizacijskog učenja. Tajni recept? Prijenos znanja uz prstohvat društvenoga 'zajedništva'. Kreatori poslovnih trendova nazvali su to social learning, peer learning ili cohort learning – i tako je sve to završilo na jelovniku poštapalica new worka. Cilj je bio jasno definiran: postati organizacija koja stalno uči, u duhu MIT-ova profesora Petera M. Sengea i njegove fantastične knjige 'Peta disciplina'.

Unatoč bezbrojnim inicijativama, treninzima i radionicama nema očekivanih učinaka i transformacije. Uobičajeno objašnjenje: 'Problem je u zaposlenicima. Nedostaje im pravi mentalni sklop, nisu dovoljno zreli ili jednostavno ne žele učiti.' Međutim, je li to doista tako? Ili se pravi uzroci kriju sasvim drugdje? Prije nego što dublje uđemo u moguće uzroke, postavljam vam dva kratka pitanja za refleksiju, uz molbu da na trenutak zastanete i razmislite prije nego što nastavite čitati: prvo, po čemu u svojoj organizaciji prepoznajete da je učenja doista bilo i po čemu prepoznajete da ga nije bilo?