Sve češće neki od velikih teleskopa uhvati signal iz svemira, ali ubrzo ga Zemljani prokažu kao puku senzacionalističku medijsku hranu i znanstveno se zaključi da nije odjek izvanzemaljskog života. Ipak, biznis povezan s neidentificiranim svemirskim letjelicama i njihovim putnicima raste usporedno sa zemaljskim težnjama za ekspolatacijom drugih planeta i galaktika
Svakih su šesnaest dana iz udaljenih dijelova svemira pretprošle i prošle godine dopirali radiosignali do teleskopa CHIME (Canadian Hydrogen Intensity Mapping Experiment), smještenog u Britanskoj Kolumbiji. Ponavljali su se svakih sat-dva tijekom četiri dana, nakon čega bi slijedila dvanaestodnevna tišina. Iako su ih astronomi osluškivali 409 dana, nisu otkrili o čemu je riječ jer su trajali samo nekoliko milisekundi i nemoguće je bilo odrediti iz koje galaktike stižu. Znanstvenici su sigurni jedino u to da je tim signalima trebala vrlo velika snaga, jednaka onoj nekoliko milijuna sunaca, kako bi odjeknuli na Zemlji.
Oni skloni teorijama zavjere pripisali su te signale 'malim zelenim velikookim bićima' kojima prostor i vrijeme u odnosu na smrtnike Zemljane ništa ne znače. Naime, prema njihovim tvrdnjama, izvanzemaljska nadrasa čeka na neotkrivenom, a civilizacijski nadmoćnom planetu pravi trenutak za pohod na Zemlju. Dotad njihova izvidnica u NLO-ima strelovito ulijeće u zemaljski zračni prostor na kojem intenzivnom svjetlošću zasljepljuje posade putničkih zrakoplova, ostavlja krugove u žitu, izvodi svjetlosne piruete na noćnom nebu i povremeno 'otme' poneko ljudsko stvorenje, odvede ga u zvjezdani beskraj, temeljito prouči pa izbezumljenoga vrati kući. Otprilike tako glase priče o susretima s izvanzemaljacima pacijenata američkih psihijatara specijaliziranih za liječenje onih s 'NLO-poremećajem'. Rekli bismo – to je biznis. Da, to je biznis i nije jedini kad je riječ o fenomenu izvanzemaljaca.
Više od pretpostavki
Na senzacijima o postojanju 'aliena' nastale su mnoge knjige, filmovi i mitovi. Jedna je od njih da u američkoj vojnoj bazi u Nevadi, označenoj kao Područje 51, američka vojska skriva izvanzemaljce i NLO-e. Mnogi te senzacije dobro prodaju već nekoliko desetljeća, a u javnosti su se reklamirali ljudi koji podupiru teorije o postojanju izvanzemaljaca bez ikakvih dokaza.
Jedna od njih je i dr. Helen Sharman, prva astronautkinja Ujedinjenoga Kraljevstva, koja je 1991. boravila na ruskoj svemirskoj postaji Mir. Liječnica Sharman, koja radi na Imperial Collegeu u Londonu, u intervjuu koji je nedavno dala magazinu Observer izjavila je da izvanzemaljci postoje zbog toga što mora biti različitih oblika života među milijardama zvijezda u svemiru. Ona vjeruje da bi mogli biti i na Zemlji, ali da im tijela nisu građena od ugljika i dušika te da su nevidljivi.
No znanost je mnogo više od nedokazane pretpostavke, pa je astrofizičarka Ingrid Stairs, profesorica sa Sveučilišta Britanske Kolumbije, objašnjavajući tajanstvenu seriju signala iz svemira, izjavila kako nema govora o izvanzemaljcima, nego da signali dolaze iz različitih smjerova i udaljenosti, što znači da su iz različitih galaktika. Naglasila je da bi trebalo pojačati kapacitet astrofizičke opreme kako bi se ti signali dalje mogli proučavati. S obzirom na brzi razvoj i rast svemirske industrije i tehnologije, to neće trebati dugo čekati...
Naseljiva zona
Sve češće neki od velikih zemaljskih teleskopa uhvati signal iz svemira, pa je tako prije dvije godine i jedan od nekoliko njih na Havajima otkrio poseban međuzvjezdani objekt nazvan Oumuamua, dug četiristo metara, koji je, prema tvrdnji profesora Avija Loeba, voditelja Odjela za astronomiju Sveučilišta Harvard, možda znak izvanzemaljskog života. I harvardski profesor Frank Baird bavio se istom pojavom zajedno s postdoktorandom Shmuelom Bialyjem te su zaključili da je Oumuamua možda svjetlosno jedro koje je stvorila izvanzemaljska civilizacija, a pokreće ga Sunčevo zračenje ili laser. U znanstvenom radu objavljenom u časopisu Astrophysical Journal Letters Loeb i Bialy nude dvije mogućnosti za podrijetlo objekta: da je krhotina solarnog jedra koje putuje galaktikom ili da je lansiran kao izviđačka sonda iz neke od galaktika.
No Seth Shostak, voditelj Instituta za potragu za izvanzemaljskom inteligencijom (SETI), izjavio je kako je duhovito tvrditi da je Oumuamua letjelica koju su poslali izvanzemaljci jer je vjerojatnije da je riječ o kometu ili asteroidu. I ostali su astrofizičari odbacili Loebovu tvrdnju, ali on je istaknuo da su rasprave važan dio znanstvenog procesa te da, iako je izvanzemaljski život prije bio znanstvena fantastika, danas postoji sve više dokaza da nismo sami.
– Znamo da četvrtina svih zvijezda u galaktici ima planete u naseljenoj zoni svoje matične zvijezde, zato nije nemoguće da negdje drugdje postoji život – rekao je Loeb.
Svjetlosnim godinama predaleko
Dok se astrofizičari nadmudruju postoji li izvanzemaljski život ili ne postoji, ni NASA, američka Uprava za zrakoplovna i svemirska istraživanja i razvoj, a ni ESA, Europska svemirska agencija, ne izjašnjavaju se o tome. Pritom svemirska industrija ubrzano raste, a sve više znanstvenika i u novije vrijeme startupova koristeći se naprednom tehnologijom pokušava ući u trag izvanzemaljskom životu.
Zasad je sigurno jedno: postojao ili ne postojao život u svemiru, bit će ga teško otkriti zbog prevelike udaljenosti. Proxima Centauri b, ekstrasolarni planet najbliži Zemlji, otkriven 2016., od nas je udaljen 4,22 svjetlosne godine. Budući da je jedna svjetlosna godina duga oko devet trilijuna kilometara, što je šezdeset tisuća puta veća udaljenost u odnosu na onu između Zemlje i Sunca, najbrži svemirski brod, Voyager 1 i 2, trebao bi putovati oko osamdeset tisuća godina da onamo stigne.
Da bi se vremenski skratio put svemirske letjelice do najbližeg planeta, prema tvrdnjama fizičara, umjesto raketnoga goriva na kemijski pogon trebalo bi se koristiti drugom vrstom energije. Zasad su od raketnoga goriva učinkovitije tehnologije nuklearna fizija i fuzija te materija i antimaterija. Za ubrzanje svemirskih letjelica mogla bi se upotrebljavati i laserska tehnologija ako bi se visokoreflektirajuće lasersko jedro instaliralo u svemiru. To bi se postiglo nizom velikih i snažnih lasera, koji dostižu gigavatnu snagu, postavljenih u svemiru koji bi u dugom razdoblju mogli dati zamah svemirskoj letjelici. Prema izračunu fizičara dr. Philipa Lubina, profesora sa Sveučilišta Santa Barbara, tako bi se moglo dosegnuti samo dvadeset posto brzine svjetlosti.
Neostvarivo daleko
Hrvatski fizičar Slobodan Danko Bosanac, jedan od začetnika hrvatske svemirske industrije i autora Prijedloga nacionalne svemirske strategije, tvrdi da je trenutačno nemoguće otkriti postojanje izvanzemaljskog života.
– Došli smo do granica spoznaje o prirodi, barem u onim segmentima koji govore o putovanjima svemirom. To su, prije svega, spoznaje o maksimalnoj brzini putovanja svemirom i pogotovo o izvorima energije. Oba ta segmenta daju argumente da je dolazak izvanzemaljaca u posjet nemoguća misija, pri čemu se uzima u obzir i to da današnja opažanja planeta koja bi eventualno podržavala život pokazuju da su toliko daleko da je to neostvarivo. Samo postojanje života ne osigurava visokorazvijenu civilizaciju, a i tada su ti planeti, iako prema dostupnim podacima još nije otkriven nijedan koji bi mogao biti kandidat, još udaljeniji. Naravno, postoji uvijek ono 'a možda ne znamo sve o prirodi' – kaže Bosanac, dodajući da nagađanje o tome što bi bilo kad bi bilo vodi u znanstvenu fantastiku.
Motor hrvatskog razvoja
Informacija postaje spoznaja ako se može potvrditi iz nekoliko neovisnih izvora, ističe Bosanac.
– Za potvrdu postojanja NLO-a nema neovisnih potvrda, već samo impresije ili jeftina reklama pojedinaca ili potpunih neznalica – kaže Bosanac i tvrdi da Hrvatska ima potencijala za razvoj svemirskog programa jer imamo iznimne pojedince, tvrtke i znanstvene ustanove koji rade na raznim projektima.
Misli da se u Hrvatskoj možemo nositi i s velikim svemirskim izazovima, za što treba definirati nacionalnu svemirsku strategiju i program kao jedan od strateških pravaca razvoja te surađivati s europskom zajednicom koja se koristi svemirskom tehnologijom. U tome krugu Hrvatska treba naći mjesto, ali ne samo kao dobavljačica, treba imati i glavnu ulogu u nekim tehnološkim svemirskim programima jer bi razvoj svemirski povezanih projekata bio motor tehnološkog i znanstvenog razvoja, pogotovo hrvatskih malih i srednjih tvrtki te obrazovanja.