Minimalno stotinu različitih ljudi, većinom obrazovanih, od političara, direktora, managera, viših i nižih managera, svih struka, zaposlenih, nezaposlenih..., ukratko ljudi različitih profila u proteklih nekoliko godina pitam uvijek isto trik pitanje - Znate li kako glasi prvi Newtonov aksiom ili ti zakon?
Pitanje je izuzetno banalno, ali ljudi koje sam pitao (pogotovo oni s velikim egom) počinjali su odgovor prvo s nevjericom u očima što ja to njih pitam, onda kreće zamuckivanje, te tek onda najčešći odgovor - pa to je ono znaš…, pa akcija reakcija... Tada ja dramaturški: Ma da budemo jednostavniji, nema problema možete vi to i bez ikakve formule reći. I tada nastaje tišina. Dva puta mi se dogodilo da sam doista odmah dobio konkretan i točan odgovor, ali to ne bih računao. Prvi je bio od moje kćeri koja je to, baš kada sam je pitao, učila u osnovnoj školi, a drugi od diplomiranog inženjera fizike koji radi na Ruđeru, a prije je bio profesor u MIOC-u.
Da budemo jednostavni i razumljivi, najkraće ovako glasi - svako tijelo se protivi promjeni stanja u kojem se nalazi. Ako se gleda sa strane fizike, onda tijelo koje miruje pruža otpor kako bi se počelo kretati, a ako se kreće onda imamo silu koja se protivi da ono usporava ili ubrza. No, nisam pitanje postavio zbog fizike, već da kažem kako isto pravilo vrijedi i kod ljudi u psihologiji, ponašanju, općenito u društvu kod njegovog razvoja ili nazadovanja. Kako jednostavno, zar ne? Ono što nisam odmah na početku rekao je kako to pitanje postavljam čim krene standardna hrvatska priča o promjenama, reformama, restrukturiranjima, krizama… Jer svi mi znamo kako bi trebalo, ali tko od nas je doista spreman na osobne promjene ili na ponašanja, radnu etiku… koju imaju svi oni u koje gledamo kao uzore?
Amerikanci imaju odavno poznati izraz koji opisuje sve ono što slijedi nakon toga - Not In My Back Yard, u prijevodu - ne u mom dvorištu. Taj poznati sindrom ima i svoju skraćenicu - NIMBY. Tamo malo zapadnije od nas ona znači da lokalno stanovništvo ne želi u svojoj blizini sve ono što bi moglo narušivati njihovu idilu, zelenu i čistu prirodu, ljubazne susjede, cijenu kuće i nekretnine koja će možda promijeniti. Pokojni stand up komičar George Carlin NIMBY efekt doveo je do paradoksa: - Mi Amerikanci vrlo smo licemjerni, spremni smo prihvatiti sve kada se primjerice treba pokraj nas izgraditi vojna baza, pa čak ako ona i ima nešto nuklearnog oružja. Ako se otvaraju nova radna mjesta, nema problema progutat ćemo i nešto radijacije. Ali ako je prijedlog da se napravi naselje za beskućnike ili novi zatvor - e to ne ide. Zašto? Zato jer pokraj zatvora nije sigurno živjeti? Upravo suprotno, ako netko od zatvorenika i pobjegne, što je vrlo vrlo rijetko, pa on će pobjeći što je moguće dalje od tog istog zatvora.
Ono što me čudi je što oni koji dođu na vlast nakon nekoliko mjeseci jedino što imaju za reći je kako promjene i restrukturiranja nije jednostavno napraviti jer se svi protive tome. A što su ti ljudi očekivali? Da će ih ljudi obožavati i hvaliti?
Istina je kako bez obzira što radili uvijek će se naći netko tko će se buniti. Razvoj društva baziran je na tome da kada se nešto radi da većini bude bolje. Ako se sve zaustavi i nema promjena onda nema niti napretka, poanta je priče. Mjerilo bi trebalo biti hoće li većina dobiti više u odnosu na manjinu koja će nešto izgubiti.
Sjećam se kada je još prije skoro deset godina u Zagrebu gostovao Jack Walch (bivši CEO General Electrica, a suorganizator je bio Lider), čovjek koji je proglašen od Businessweeka najboljim managerom 20. stoljeća. Jedan od naših sindikalnih čelnika postavi mu je jednostavno i jasno pitanje:
- Gospodine Walch spavate li dobro, obzirom da ste otpustili 130 tisuća ljudi.
Walchov odgovor je bio brz i jednostavan:
- Kada sam postao CEO General Electrica, tvrtka je imala 350 tisuća zaposlenih i vrijedila je 10 milijardi dolara. Da, otpustio sam 130 tisuća ljudi, i tada je otišlo iz kompanije i hrpa vrhunskih ljudi. Ali 17 godina nakon toga, kada sam otišao s mjesta CEO-a, tvrtka je zapošljavala više ljudi nego kada sam postao CEO i vrijedila je 500 milijardi dolara. Postala je najvrednija i najuglednija kompanija na svijetu. Gledajte, da to nisam tada napravio, bili bi u poziciji kao što je to danas (2007. godina) General Motors.
Dvije godine kasnije General Motors morao je proglasiti bankrot i potpao je pod tzv. Chapter 11, što je nešto slično našoj predstečajnoj nagodbi.
Nisam baš ljubitelj američkih happy endova, jer me moja sijeda kosa naučila kako jednostavnih rješenja nema. Nema ih zato, jer koristeći logiku zdravog razuma, niti jedno pravo rješenje nije takvo, ona koja su razumljiva i jednostavna su već usvojena. Prava istina je kako nam život u načelu daje hrpu mogućnosti, dok niti jedno rješenje nije niti jednostavno niti bezbolno. Čini mi se kako je to često sukob između kratkoročnih rješenja i dugoročnih vizija. Ja sam ipak želim vjerovati kako svi odgovorni koji imaju imalo empatije i odgovornosti kada ih trebaju donijeti ne spavaju noć prije nego što su donijeli neku veliku odluku.
Autor: dr.sc. Ivica Voloder