Živimo u vremenu velikih tržišnih šokova. U ekonomskim udžbenicima uglavnom se proučavaju tržišni šokovi koji su se događali u razmacima od po desetljeće, ali od kada smo ušli u 21. stoljeće, globalni ekonomski šokovi su sve učestaliji.
Prvo je na prelasku milenija kriza krenula iz Azije nakon čega se zaredalo čak nekoliko godina blagostanja. To mirno razdoblje je prekinuo nagli skok cijena nafte, globalna kriza koja je još 2007. krenula iz SAD-a, te sada nagli pad cijena nafte. Svi ti šokovi neke zemlje pogađaju jače, a neke slabije, dok nekima čak i pogoduju.
Hrvatska je do sada imala sreće. Unatoč neuspješnim i pasivnim vladama, turizam i izvoz su nas izvukli iz recesije, a niska razina duga prije recesije nam je omogućila da usprkos ignoriranju problema još uvijek nismo u bankrotu. Ipak, godine ignoriranja problema u nadi da će sam nestati su učinile svoje. Hrvatska je sada visoko zadužena zemlja s malo manevarskog prostora, ovisna o kretanju kamatnih stopa na svjetskim tržištima, uspješnosti turističke sezone, te kretanjima na izvoznim tržištima. Iako nam je kreditni rejting već dugo u statusu smeće, slažem se s većinom analitičara koji vjeruju da smo daleko od bankrota i da do njega neće doći. Neosporno je ipak da postoji nekoliko velikih rizika koji bi nas lako mogli pogurati prema tom scenariju.
Prvi među njima je visoka razina javnog duga u kombinaciji s ovisnošću ekonomije o državnoj potrošnji. Visoka razina javnog duga sama po sebi ne bi bila problem kada (prema eurostatu) 48% BDP-a ne bi bilo u direktnoj vezi s državnom potrošnjom. Upravo iz tog razloga, ne ako - nego kada dođe do porasta kamatnih stopa, ako naš rejting ostane nepromijenjen, bit ćemo prisiljeni mnogo rezati na rashodovnoj strani proračuna. To će se pak posljedično značajno odraziti na BDP i na zaposlenost.
Drugi je rizik od nove globalne krize. Iako globalno gledano tržišta rastu, raste i dug koji je na povijesno najvišim razinama, dok su s druge strane zarade kompanija počele opadati, a cijena zlata rasti. Neki analitičari procjenjuju da takvo stanje vodi u recesiju. Kada bi se ponovila nova globalna kriza i zahvatila EU kao glavnog trgovinskog partnera RH, domaća ekonomija bi bila značajno pogođena jer se tek počela oporavljati od prethodne recesije. Takav razvoj događaja bi najviše pogodio upravo izvoznike i turizam koji najviše pridonose pozitivnim pomacima. Tu je vrlo bitno i spomenuti da, za razliku od primjerice baltičkih zemalja koje je recesija pogodila snažno, ali koje su brzo reagirale te je stoga kratko trajala, manje iscrpila poduzeća i izazvala manji šok na tržištu rada; kod nas je recesija zbog odbijanja reagiranja kako vlade, tako i mnogih poduzeća, trajala iznimno dugo i iscrpila mnoga poduzeća. Kada recesija traje godinu-dvije kao što je to bio slučaj u zemljama koje su reagirale odlučno, poslodavcu je lakše zadržati iskusnog zaposlenika (pa čak i uz gubitak). Posve je druga priča kada recesija traje šest godina kao što je to bio slučaj kod nas. Posljedica toga je velik broj domaćih poduzeća koja su trenutno preslaba da izdrže još jedan udar recesije. Srećom, trenutno to zaista nije izgledan scenarij.
Treći rizik koji „preko noći“ može donijeti iznimne probleme domaćoj ekonomiji je zapravo skupina rizika vezanih za turizam kao što su brodolomi tankera ili teroristički napadi. Procjene su da turizam generira blizu 20% BDP-a, a isto tako znamo da godišnje Jadranom prođe do 5000 tankera, te često čitamo i o terorističkim napadima u turističkim središtima mnogih zemalja. Nadamo se, naravno, da do tako nečega neće doći, ali to nitko ne može u potpunosti garantirati. Kakve bi točno posljedice gospodarstvo snosilo možemo samo nagađati, no sigurno je da bi bile dovoljno ozbiljne da zemlju gurnu u duboku recesiju. Stoga, što se tiče tih problema, preostaje nam nadati se - da će tankeri ploviti sigurno (ili u slučaju potonuća da će morske struje odnijeti naftu dalje od naše obale), te da će nas teroristi nastaviti zaobilaziti (ili da će ih naše službe sigurnosti spriječiti ukoliko dođe do nekih pokušaja).
A na našoj trenutnoj vladi je da što prije smanji dug te krene graditi diverzificiranu i agilnu ekonomiju koja ne ovisi o državi, jer to je jedina garancija stabilnosti u ovim turbulentnim vremenima.