Grčka danas neće platiti dospjeli kredit Međunarodnom monetarnom fondu MMF) od 1,6 milijardi eura, što je neće svrstati u knjige rekorda, no moglo bi je voditi u bankrot po cijelom dugu od 323 milijarde eura, što bi bio najveći stečaj države u povijesti, poručuje CNNMoney.
Grčka već ionako drži rekord po najvećem bankrotu među državama jer je 2012. godine tehnički bankrotirala i morala restrukturirati 138 milijardi dolara postojećih dugova. Tada su Grčkoj pomogli njezini partneri iz eurozone, no ovoga puta to se vjerojatno neće dogoditi, navodi CNNMoney.
Kako su propali pregovori između Grčke i njezinih kreditora o daljnjoj financijskoj pomoći i kako je Atena poručila da ne može u utorak MMF-u platiti ratu kredita od 1,6 milijardi eura, Grčka će vjerojatno bankrotirati 1. srpnja.
Grčka vlada najavila je raspisivanje referenduma 5. srpnja kako bi građani pokazali što misle o posljednjem prijedlogu EU-a i MMF-a o uvjetima međunarodne financijske pomoći.
Grčka je već 2012. tehničkim bankrotom nadmašila stečaj Argentine iz 2001. godine, kada je ta južnoamerička država bankrotirala s 95 milijardi dolara dugova. Stručnjaci kažu da bi ovaj bankrot Grčke mogao biti znatno gori.
"Stvari stoje vrlo loše. Zbog političkih razloga, kao i tržišnog povjerenja, oni bi se trebali nositi s dugovima... Nije mi jasno kako se nositi s dugovima, upravljati njima, a da se ne upravlja ukupnim dugovima prema svim kreditorima", kaže Anna Gelpern, profesorica na Georgetown University.
Doduše, Grčka neće bankrotirati odmah, poručuje CNNMoney, jer MMF obično daje državama mjesec dana od kada nisu platile svoje dospjele obveze prije nego što objavi da je država bankrotirala. Međutim, financijska tržišta presuđuju da će Grčka bankrotirati 1. srpnja.
CNNMoney navodi da grčki ukupni dug iznosi 323 milijarde eura, dok neke agencije, primjerice Reuters, navodi 243 milijarde. Bez obzira koju brojku uzeli u obzir, bio bi to najveći bankrot jedne države u povijesti.
Međutim, to ne bi bio i najveći bankrot dosad, s obzirom da je američka investicijska banka Lehman Brothers 2008. godine bankrotirala s dugovima većim od 600 milijardi dolara. Grčki bankrot bio bi manji i vjerojatno neće uzdrmati globalni financijski sustav kao Lehman, no imat će dugoročne posljedice po Grčku, poručuje CNNMoney.
Što zapravo znači bankrot države?
Međutim, postavlja se pitanje što zapravo znači bankrot države? „Bankrot države“ nije uobičajeni ekonomski termin s opće prihvaćenom definicijom. Premda se s vremena na vrijeme o tome povede stručna rasprava u svjetskim financijskim institucijama, ne postoji međunarodni pravni mehanizam kojim bi se proglasio bankrot države.
Država, dakako, ne može bankrotirati u klasičnom smislu riječi, poput poduzeća. Radi se jednostavno o tome da država proglasi platnu nesposobnost, odnosno da ne može više podmirivati svoje financijske obveze.
To znači da ta država više ne može dobiti nove kredite na financijskim tržištima i otplaćivati kredite i kamate koji dospijevaju na naplatu.
Ne mora to čak ni javno objaviti. Dovoljno je da u pomoć pozove MMF. Riječ je o političkoj odluci vlasti. Međutim, Grčka nema više koga zvati u pomoć jer su pregovori s MMF-om upravo propali.
Kada bankrotiraju, države tada zajedno s vjerovnicima – privatnim sektorom, drugim državama i međunarodnim institucijama – traže način za refinanciranje ili restrukturiranje dugova.
Pritom se ne radi o eventualnoj zaplijeni imovine, kao kod poduzeća. Nitko ne može zaplijeniti imovinu države, primjerice njezina poduzeća, banke ili zemljište. Država sama odlučuje što će napraviti sa svojom imovinom, hoće li je privatizirati ili će nužna sredstva namaknuti na drugi način. No, Grčka je već u nekoliko navrata propustila i tu priliku.
Problem Grčke podsjeća na događaje u Latinskoj Americi krajem prošloga stoljeća kada su mnoge tamošnje države došle u probleme. U pomoću tim zemljama tada su uskočili MMF i banke iz SAD-a, koje su bile vrlo izložene na tom području.
I tada se, kao i sada Grčkoj, tim zemljama pomagalo financijskim paketima, koji su sadržavali, među ostalim, zamjenu problematičnih državnih obveznica za nove ili uz diskont ili s dužim rokovima dospijeća. No, Grčka je već iskoristila i tu mogućnost.
Što upućuje na mogući bankrot države?
Od polovice 19. stoljeća do danas platnu nesposobnost, odnosno bankrot, proglasilo je oko 200 država, uglavnom manje razvijene zemlje Južne Amerike i Afrike. Među novijim je primjerima Argentina 2001., a u Europi Island 2008. godine.
Kako bi se izvukle iz te situacije, države obično smanjuju javnu potrošnju i poduzimaju strukturne reforme kako bi povećale konkurentnost gospodarstva. Posljedice za stanovništvo su bolne: snižava se životni standard, smanjuju plaće u javnom sektoru, mirovine i socijalni transferi, raste nezaposlenost, slabi valuta, jača inflacija, gubi se ušteđevina...
Kako bi se ubuduće spriječili takvi slučajevi, postavlja se pitanje koji su osnovni pokazatelji da nekoj državi prijeti stečaj?
Stručnjaci kažu da ne postoji jedan indikator koji bi pokazao da je neka država u bankrotu, odnosno da ne može refinancirati svoje kreditne obveze na svjetskom tržištu. No, dva su temeljna indikatora koji pokazuju da su neke zemlje rizične.
Prvi je visok udjel javnog duga u bruto domaćem proizvodu (BDP), a drugi je slaba prognoza srednjoročnog gospodarskog rasta, što je obično posljedica niske konkurentnosti gospodarstva.
Udjel javnog duga Grčke u BDP-u iznosi oko 160 posto, dok bi prema kriterijima iz Maastrichta trebao iznositi 60 posto.
Međutim, bilo je slučajeva da su neke zemlje izgubile povjerenje stranih investitora, premda im je javni dug bio na razinama od oko 40 posto BDP-a. Na to, naime, djeluje puno čimbenika, od političkih, primjerice, stabilnost vlade, preko gospodarskih, do povjerenja investitora temeljenog na tradiciji.
U Japanu je, primjerice, javni dug veći od 200 posto BDP-a, no s obzirom na povoljne domaće izvore financiranja, visoku razinu nacionalne štednje, snagu gospodarstva i slično, to ne predstavlja problem ulagačima.
Zbog nedostatka tradicije u fiskalnoj konsolidaciji, koja bi jamčila određenu sigurnost ulagačima, stručnjaci kažu da se tranzicijskim zemljama tolerira puno manji udjel javnog duga u BDP-u, nego najrazvijenijim zemljama.
Zbog toga udjel javnog duga, primjerice, u Japanu za više od 200 posto BDP-a ne izaziva takvu bojazan, kao niže razine javnog duga u nekim drugim zemljama.