Kada pročitamo knjigu, osjećamo se kao da smo nešto postigli. Međutim, ako isto toliko vremena provedemo pretražujući web, osjećamo se kao da gubimo vrijeme, zabušavamo, prokrastiniramo – čak i ako, primjerice, čitamo informativne analitičke članke.
Nicholas Carr je 2008. objavio članak naslova ‘Čini li nas Google glupima?‘. Iako u tekstu nije došao do konkretnih zaključaka, adresirao je problem koji i danas muči mnoge – internet mijenja način na koji ljudski mozak funkcionira, i to ne na bolje. Carr je citirao psihologinju Maryanne Wolf koja tvrdi da nas online čitanje pretvara u ‘puke dekodere informacija‘ a ne u takozvane ‘dubinske čitatelje‘ kojima je svojstveno kritičko razmišljanje i povezivanje činjenica.
Carr otvoreno priznaje da na tom području vlada nestašica istraživanja. Međutim, njegov je članak izazvao valove reakcija, a na koncu ga je pretvorio i u knjigu te potaknuo daljnja istraživanja. I dalje ne možemo sa sigurnošću tvrditi jedno ili drugo, ali od objavljivanja članka su se ipak dogodili određeni znanstveni pomaci:
UCLA, 2008: Google nas može učiniti pametnijima
U istraživanju koje je obuhvatilo ljude u rasponu godina od 55 do 76, Gary Small, istraživač s UCLA-a, je otkrio kako pretraživanje interneta aktivira više dijelova mozga od čitanja knjige. Međutim, postoji kvaka – ta činjenica vrijedi jedino za one koji imaju iskustva u korištenju računala. Oni kojima nedostaje to iskustvo, potrebno za identificiranje relevantnih rezultata pretraživanja i donošenje prosudbi o njihovoj vjerodostojnosti, ne pokazuju nikakvu dodatnu moždanu aktivnost.
Pitanje nije mijenja li internet način na koji razmišljamo, već kako točno mijenja naš kognitivni proces. Odnosno, kao što je Guinevere F. Eden, direktorica Centra za studije učenja u Georgetownu, izjavila: ‘Mozak je podatan i oblikuje se ovisno o okolišu. Pitanje je samo mijenja li internet naš mozak u dobrom smjeru?‘
Sparrow, Liu, and Wegner, 2011: Internet mijenja način na koji pamtimo
Stručnjaci Betsy Sparrow, Jenny Liu i Daniel M. Wegner su u seriji istraživanja otkrili sljedeće činjenice – a) kada razmišljamo o nekom problemu, prvo nam na pamet pada internet, b) manja je šansa da ćemo nešto zapamtiti ako smatramo da to kasnije možemo provjeriti online i c) veća je vjerojatnost da ćemo zapamtiti gdje pronaći određenu informaciju (međutim, nećemo zapamtiti informaciju kao takvu) ako vjerujemo da smo tu informaciju negdje spremili.
Ovi su eksperimenti bazirani na ideji ‘transaktivnog pamćenja‘. Poanta je u tome da informacije, kada ih već ne možemo sve pohraniti samostalno, pohranjujemo izvan mozga. Drugim riječima, ne pamtimo samu informaciju, već lokaciju informacije. Dobra vijest je da mnogi stručnjaci smatraju kako manja količina informacija koje moramo pamtiti pozitivno utječe na proces razmišljanja. Loša je vijest da to može negativno utjecati na sposobnost rješavanja problema i kreativnost.
Wegner, 2013: Smatramo se pametnima čak i kada se oslanjamo na Google
Jedan od istraživača iz prethodne studije, Daniel M. Wegner, je proveo još jednu studiju, u kojoj su ljudima postavljana trivijalna pitanja, sa i bez pomoći Googlea, a onda im je postavljeno pitanje koliko se pametnima osjećaju (kognitivno samopoštovanje). Rezultati su iznenadili – oni koji su do odgovora došli uz pomoć Googlea imali su veće kognitivno samopoštovanje od onih koji su odgovor znali bez pomoći Googlea. Čak i kada su istraživači spojili dvije grupe i rekli im da su došli do jednakih odgovora, oni koji su problem riješili uz pomoć Googlea su se i dalje osjećali ‘pametnijima‘.
To zapravo znači da znamo sve manje, ali smatramo da znamo sve više. Wegner smatra da smo jednostavno počeli uključivati Google u naš kognitivni proces do razine da ne razlikujemo ‘guglanje‘ od stvarnog znanja koje posjedujemo. Dobra strana te činjenice jest da označava prilagođavanje našeg mozga novom načinu razmišljanja koji bi u konačnici mogao biti korisniji.
Mills, 2014: Mozgovi tinejdžera su zaštićeni
Jedna od glavnih stvari oko koje su ljudi zabrinuti kada je riječ o mozgu i internetu jest utjecaj korištenja interneta od rane dobi na mozak djece. Hoće li ta činjenica nepovratno i loše utjecati na njihovo pamćenje? Kathryn Mills tvrdi da neće. Pokazalo se kako su promjene na mozgu za vrijeme odrastanja stvar genetskog naslijeđa – okoliš igra ulogu, ali posljedice nisu trajne.
Iako i Mills ukazuje na nedostatak informacija o ovoj temi, citira studiju koja istražuje može li sudjelovanje u iznimno povezanoj mreži pojedinaca utjecati na spoznaju. Pokazalo se kako povezanost s ljudima koji mogu pružiti potrebne informacije ima pozitivan učinak, ali korištenje interneta za dolaženje do podataka djeluje još pozitivnije, budući da podrazumijeva strategiju i razboritost prilikom odabira izvora informacija. Mills podsjeća i da je mozak odraslih ljudi sposoban za promjene, stoga je pretjerano upiranje prstom na fazu odrastanja nepotrebno.
Hooper and Herath, 2014: Google loše utječe na čitanje
Sve prethodne studije su relativno optimistične kada je riječ o kognitivnim prednostima koje nam donosi uporaba Googlea. Međutim, rezultat ove studije pokazuje kako internet ima negativan utjecaj na koncentraciju, razumijevanje, usvajanje i prisjećanje informacija. Također, ljudi preferiraju ‘offline čitanje‘ nad ‘online čitanjem‘. Doduše, istraživanje je provedeno nad onima koji su naučili čitati prije ekspanzije interneta.
Ukoliko se ovo istraživanje ponovno provede za, recimo, dvadeset godina, mogli bismo doći do različitih rezultata koji bi mogli pokazati da nema razlike između ‘online‘ i ‘offline‘ čitanja. Zasad ovo istraživanje podupire Carrovo stajalište da ‘online‘ čitanje nije jednako uspješno kao ‘offline‘ čitanje. Ne pokazuje da se išta značajno mijenja u strukturi mozga, što je Carrova temeljna teza, ali pokazuje da ćemo čitateljske navade morati prilagođavati online okruženju.