Velika Britanija od petka je uzdrmana novom krizom koju je razotkrio The Guardian. Naime, jednom od urednika - navodno pogreškom šefa za odnose s javnošću - proslijeđen je interni mail središnje britanske banke (Bank of England) u kojem se govori o jednom od najvažnijih projekata koje ta financijska institucija trenutno provodi: riječ je o analizi mogućih financijskih i ekonomskih posljedica koje bi izlazak Britanije iz EU mogao imati po gospodarstvo te zemlje u budućnosti.
Nažalost, u samom mailu nije bilo navedeno ništa iz te analize, ali je sasvim jasno da je ona već u završnoj fazi: zbog toga se već i unutar Banke raspravlja kako je prezentirati javnosti. Jutarnji list javlja kako je i ova vijest uzburkala duhove jer je pitanje organiziranja referenduma o ostanku Velike Britanije u EU bilo i jedno od ključnih pitanja nedavnih izbora na Otoku. Stoga su svi sada maksimalno naćulili uši kako bi doznali kakve su procjene središnje Banke, ugledne, formalno apolitičke institucije: jer, ako Banka zavapi da bi izlazak bio poguban, taj bi stav sasvim sigurno imao ozbiljne utjecaje na ishod referenduma: prema posljednjoj anketi koju je jučer objavio Sunday Times, 44 posto stanovnika je za ostanak u EU, a 36 posto za izlazak. Postoje naravno i ankete koje pokazuju da je većina za izlazak iz EU, ali mnogi mašu glavom jer su se predizborne ankete pokazale vrlo nevjerodostojne.
Ako pak Banka zaključi da bi posljedice bile izdržive, tada bi novi/stari premijer David Cameron u ruke dobio nove argumente za pregovore s čelnicima drugih članica i Bruxellesom ( Jean-Claude Juncker upravo danas dolazi na pregovore s njim) oko svojih zahtjeva za reformom EU. I ne samo to, tada bi bitno lakše razgovarao i s čelnicima Škotske koji se i dalje protive izlasku iz EU.
Stoga je sasvim razumljivo da je krenula javna kampanja da se zaključci Banke što prije objave kako se s njima kasnije ne bi moglo politički trgovati i kako bi se uklonila bilo kakva mistifikacija. Iz Banke su pak pokušali minimizirati razinu cijelog skandala izjavom da će rezultati analize biti predstavljeni u “odgovarajućem trenutku”. Velika Britanija je u EU primljena tek 1973. godine budući da se bivši francuski predsjednik Charles de Gaulle do svoje smrti snažno protivio ulasku Otoka u kontinentalnu skupinu. I od samog ulaska u članstvo London se smatrao “trojanskim konjem” koji brani interese Washingtona, zamjeralo mu se da nikad nije bio spreman na stvarnu integraciju, za što se kao argument često izvlačio rabat na uplate u zajedničku kasu koji je iznudila Margaret Thatcher.
Ozbiljniji su problemi počeli uz donošenje Lisabonskog sporazuma, a posebno u doba krize kad je Bruxelles pokrenuo ideju kontrole bankarskog sustava i još jačeg utjecaja na financijske tokove.
Što London traži od EU
- protivljenje još jačoj integraciji, posebno na financijskom planu- dogovori doneseni za eurozonu ne smiju se primjenjivati za ostale članice- zaštita financijske industrije koju simbolizira City of London- zaustavljanje imigracije, najava oštrih mjera, pa i oduzimanje zarade ilegalnim radnicima- smanjenje utjecaja europskih pravila na britansku policiju i pravosuđe