7 sekretara SKOJ-a: Socijalistička nagrada i za protivnike socijalizma

Na današnji dan, 10. listopada 1919., u Zagrebu je osnovan Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), organizacija koja će desetljećima predstavljati omladinski podmladak jugoslavenskoga komunističkog pokreta.  

 

Pola stoljeća poslije malo bi tko mogao pretpostaviti da će nagrada nazvana po njegovim revolucionarnim ikonama postati jedno od rijetkih mjesta u socijalističkoj Jugoslaviji na kojem politička podobnost nije bila presudna.

Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a – koju je 1965. utemeljila zagrebačka gradska organizacija omladine, a dodjeljivala se pojedincima i grupama iz cijele Jugoslavije - nosila je ime sedmorice mladih komunista koji su između dva svjetska rata vodili SKOJ i stradali zbog svojega političkog djelovanja. U službenoj socijalističkoj povijesti imali su gotovo mučenički status, a nagrada koja je nosila njihovo ime zamišljena je kao jedno od najuglednijih priznanja mladima.

 

Na prvi pogled sve zvuči krajnje ideološki. Revolucionarno ime, partizanska simbolika i dodjela pod pokroviteljstvom omladinske organizacije. No stvarnost je bila mnogo zanimljivija.

 

Među dobitnicima nagrade nisu bili samo omladinski aktivisti, organizatori radnih akcija ili mladi i perspektivni partijski kadrovi. Nagrade su dobivali znanstvenici, sportaši, književnici, glazbenici i umjetnici čiji rad često nije imao gotovo nikakve veze s ideološkim odgojem mladih. I sama nagrada – zlatna jabuka koju je izradio Ivan Doroghy – bila je lišena bilo kakvih političkih i ideoloških konotacija.  

Među laureatima su bili uspješni sportaši poput Nikole Plećaša, Mate Parlova i Dražena Petrovića, kao i mladi umjetnici koji će tek ostvariti značajne karijere: Ivo Pogorelić, Marina Abramović, Enes Kišević, Goran Tribuson, Dubravka Ugrešić, Lovro Artuković, Julijana Matanović... 

 

Nagrađivani su i novinari, inovatori, kao i mladi znanstvenici. Liječnik i Enes Ćatović kasnije se afirmirao u akupunkturi, a Dubravko Mihaljek postao je ekonomist međunarodnog ugleda najpoznatiji po dugogodišnjem radu u Međunarodnom monetarnom fondu i Banci za međunarodna poravnanja. 

Najveći dio dobitnika bio je politički neopredijeljen ili javno neangažiran. No među laureatima nalazimo i osobe koje će kasnije postati otvoreni kritičari socijalističkog sustava. Vjeko Santrić bio je kritičan već u 1980-im. Filmaš Srećko Jurdana u 1990-ima se profilirao u desno orijentiranog političkog komentatora, Slaven Letica došao je do pozicije savjetnika predsjednika Tuđmana, a Borislav Škegro bio je potpredsjednik HDZ-ove Vlade.  U javnosti se posebno apostrofiraju dobitnici nagrade s rock scene - Leb i sol, Lačni Franz, Pankrti, Luna, Ekatarina Velika i Psihomodo Pop.  

 

Teško je reći da su svi oni bili 'na liniji'. Neki od njih predstavljali su novu rock-scenu, alternativnu kulturu pa čak i otvoreno kritičan odnos prema društvu. Ljubljanski Pankrti bili su pioniri punka u Jugoslaviji, a mnogi dobitnici pripadali su upravo onim kulturnim krugovima koji su pomicali granice dopuštenoga.  

 

Zbog toga se danas može iznijeti i pomalo provokativna teza: nagrada nazvana po revolucionarima ponekad je djelovala gotovo kontrarevolucionarno.

Naravno, ne u političkom smislu. Nitko u Savezu socijalističke omladine nije namjeravao potkopavati sustav koji ju je stvorio. Ali u praksi se često događalo nešto drugo. Umjesto da vrednuje političku pravovjernost, nagrada je prepoznavala talent, uspjeh, originalnost i društveni utjecaj. Nije bilo presudno je li netko pisao partijske parole, nego je li stvarao nešto novo i važno.

 

Možda upravo zato velik broj dobitnika te nagrade nije nestao zajedno s Jugoslavijom. Naprotiv, mnogi od njih ostali su važni i nakon raspada države. Njihove karijere nisu počivale na ideologiji nego na stvarnim postignućima.

 

U tome i leži paradoks nagrade 'Sedam sekretara SKOJ-a'. Nastala je pod okriljem strogo kontroliranog socijalističkog sustava, nosila je ime revolucionarnih mučenika i trebala afirmirati omladinske vrijednosti tadašnjega društva. A ipak se često pretvarala u svojevrsno priznanje za izvrsnost bez obzira na političko opredjeljenje.

 

Posljednji put "Zlatna jabuka" dodijeljena je 10. listopada 1989. Iste je večeri, na sjednici savezne omladinske organizacije baš u Zagrebu prvi put ozbiljno otvoreno pitanje njezina raspuštanja. Tako je nagrada koja je desetljećima nosila imena revolucionarnih omladinaca nestala gotovo istodobno sa sustavom koji ju je stvorio. Paradoksalno, iza sebe nije ostavila popis politički podobnih kadrova, nego generaciju sportaša, znanstvenika, umjetnika, ekonomista, inovatora i rock-glazbenika koji su nadživjeli i Savez socijalističke omladine i Jugoslaviju.