Komandosi: Kako su Valentić i Škegro 1993. zaustavili hiperinflaciju

U ponedjeljak, 4. listopada 1993., hrvatski građani probudili su se u zemlji s novim tečajem. Od toga jutra jedna njemačka marka vrijedila je 4444 hrvatska dinara. Bila je to brojka koja će postati simbol početka kraja hiperinflacije koja je iz mjeseca u mjesec nagrizala gospodarstvo i životni standard. Istodobno, postala je i zaštitni znak Stabilizacijskog programa Vlade Nikice Valentića, koji je u operativnom smislu vodio ministar financija Borislav Škegro.

Jednokratna devalvacija od 18 posto

Iako se kasnije često govorilo o velikoj devalvaciji, stvarni tržišni tečaj već se nalazio blizu razine koju je donio Stabilizacijski program. Novi tečaj od 4444 dinara predstavljao je devalvaciju od približno 18 posto, ali njegova važnost nije bila u samoj promjeni tečaja. 

Međutim, tijekom prvih devet mjeseci 1993. vrijednost hrvatskog dinara prema njemačkoj marki strmoglavo je padala. Tečaj marke porastao je s oko 495 na približno 3800 dinara. Ključna je bila poruka da će se nekontrolirano slabljenje domaće valute konačno zaustaviti.

Tajnost spriječila špekulacije

No ono što se toga jutra dogodilo nije bila tek promjena tečaja. Radilo se o jednoj od najbrže i najtajnovitije pripremljenih ekonomskih operacija u hrvatskoj povijesti.

Program je pripreman u strogoj tajnosti sve do posljednjeg trenutka. Njegovi autori bili su svjesni da bi svako ranije curenje informacija moglo izazvati novo gomilanje deviza, rast cijena i financijsku paniku. Zato je javnost za ključne mjere doznala tek nakon što su one već bile spremne za provedbu.

Presudna sjednica Vlade održana je kasno navečer u nedjelju 3. listopada 1993. Kada je program predstavljen javnosti, više nije bilo prostora za špekulacije ni odgodu. Svih devet uredbi, odluka i provedbenih akata već je bilo pripremljeno, a sljedećeg jutra objavljeni su u službenom glasilu države te su stupili na snagu 'danom objave'. Bio je to svojevrsni gospodarski šok-terapijski zahvat izveden gotovo komandoski: odluka je donesena navečer, a nova pravila vrijedila su već od jutra.

Tečaj zauzdan, rast plaća limitiran…

Hrvatska je u tom trenutku živjela u uvjetima koje mlađe generacije teško mogu zamisliti. Inflacija se mjerila četveroznamenkastim godišnjim stopama. Plaće su se trošile odmah nakon isplate jer su iz dana u dan gubile vrijednost ili su mijenjane 'na crno' u njemačke marke. U markama su građani štedjeli i mnoge su se cijene neslužbeno iskazivale upravo u toj valuti.

Uz novo tečajno sidro uvedena je stroga monetarna disciplina. Rast plaća u državnom sektoru te kod proračunskih korisnika u listopadu je limitiran na 25 posto, ograničena je emisija novca, zaustavljeno inflatorno financiranje države i poslana jasna poruka da vlast više neće tolerirati rast cijena kao način rješavanja gospodarskih problema.

Uskoro stvoreni uvjeti za kunu

Prvi dani nisu djelovali obećavajuće. Mnogi su očekivali nastavak inflacije pa su unaprijed podizali cijene. Međutim, vrlo brzo pokazalo se da je država ovaj put ozbiljna. Inflacijska očekivanja počela su se lomiti, povjerenje u domaći novac postupno se vraćalo, a tečaj marke nakon početnog skoka čak je počeo padati.

U svega nekoliko mjeseci Hrvatska je od zemlje zahvaćene hiperinflacijom postala zemlja stabilnih cijena. Već tijekom 1994. stvoreni su uvjeti za uvođenje kune, koja je 30. svibnja iste godine zamijenila hrvatski dinar.

Valentić – komandos i nakon dvadesetak godina

Zbog toga se 4. listopada 1993. danas pamti kao jedan od prijelomnih datuma hrvatske ekonomske povijesti. Nije to bio samo dan kada je uveden tečaj od 4.444 dinara za marku. Bio je to dan kada je, nakon godina inflacije, neizvjesnosti i ratnih okolnosti, država odlučila djelovati brzo, odlučno i bez najave. Upravo ta kombinacija tajnosti, iznenađenja i vjerodostojnosti pretvorila je Stabilizacijski program u jednu od najuspješnijih ekonomskih operacija u modernoj Hrvatskoj.

Redakcija Lidera sjetila se Nikice Valentića i dvadesetak godina kasnije, u jeku dugotrajne financijske krize. Bivši premijer u rujnu 2014. rekao je da bi kao komandos riješio krizu rušenjem proračuna sa 130 milijardi kuna na samo sto milijardi. Da je proveden, bio bi to njegov drugi komandoski program, sličan onom kojim je dva desetljeća ranije slomio hiperinflaciju.