Mesić umirovio 7 generala: Politički potez koji je promijenio Hrvatsku

Kada je predsjednik Stjepan Mesić 29. rujna 2000. prisilno umirovio sedmoricu aktivnih hrvatskih generala, malo je tko mogao pretpostaviti da će taj potez obilježiti hrvatsku politiku gotovo cijelo desetljeće.

Neposredni povod bilo je dan ranije objavljeno "Pismo dvanaestorice generala", u kojem su ratni zapovjednici upozorili na, po njihovu mišljenju, kriminalizaciju Domovinskog rata, vrijeđanje branitelja i odnos države prema istragama ratnih zločina. Među potpisnicima bili su neki od najistaknutijih zapovjednika iz Domovinskog rata, uključujući Janka Bobetka, Antu Gotovinu, Davora Domazeta-Lošu, Damira Krstičevića i Mirka Norca.

Reforme vojske ili kriminalizacija Domovinskog rata?

Događaj se zbio u osjetljivom trenutku hrvatske povijesti. Nakon smrti Franje Tuđmana krajem 1999. na vlast dolazi koalicija predvođena Ivicom Račanom, dok za predsjednika države biva izabran Stjepan Mesić. 

Nova vlast pokreće reforme vojske i intenzivira suradnju s Haaškim sudom, uključujući istrage ratnih zločina počinjenih i s hrvatske strane. Dio braniteljske populacije i vojnih krugova to je doživio kao pokušaj "kriminalizacije Domovinskog rata".

Ekspresno umirovljenje

Mesić je pismo protumačio kao nedopustivo političko djelovanje aktivnih časnika te je ekspresno umirovio sedmoricu njegovih potpisnika. Poručio je kako se vojska ne smije miješati u politiku te da mora ostati podređena demokratski izabranoj civilnoj vlasti. Za njegove pristaše to je bio ključan korak u demokratizaciji države i potvrda civilnog nadzora nad vojskom. Za protivnike bio je to politički obračun s najuglednijim ratnim zapovjednicima.

Mnogi politički analitičari kasnije su upravo umirovljenje generala ocjenjivali Mesićevim najvažnijim i najdalekosežnijim državničkim potezom u njegova dva predsjednička mandata.

Nastavak na splitskoj Rivi s Mirkom Norcem

No priča tu nije završila. Naprotiv, tek se zahuktavala. U sljedećim godinama pitanje suradnje s Haagom i odnos prema hrvatskim generalima postalo je jedno od najvažnijih političkih pitanja u zemlji. 

Sporovi oko suradnje s Haagom postupno su počeli razarati i samu vladajuću koaliciju. Predsjednik HSLS-a Dražen Budiša sve se otvorenije sukobljavao s Račanovom politikom prema Haaškom sudu, uz niz drugih političkih sukoba koji su 2002. naposljetku doveli do izlaska HSLS-a iz vladajuće koalicije.

Kulminacija je uslijedila na velikom prosvjedu na splitskoj Rivi u veljači 2001. koji je održan nakon raspisivanja tjeralice za umirovljenim generalom Norcem (koji je kasnije i pravomoćno osuđen zbog ratnih zločina na 15 godina zatvora). 

Skup sa oko 150.000 sudionika prerastao je u jednu od najvažnijih političkih demonstracija toga razdoblja. Ondje se snažno afirmirao Ivo Sanader, tada novi čelnik HDZ-a, gradeći politički kapital na poruci da Hrvatska ne smije napustiti svoje generale niti dopustiti kriminalizaciju Domovinskog rata.

Kulminacija sukoba i apsurd s Gotovinom

Na valu takvog raspoloženja HDZ je pobijedio na parlamentarnim izborima 2003. godine. Međutim, ubrzo je uslijedio veliki paradoks hrvatske politike. Posebno je slučaj Ante Gotovine prerastao iz pravosudnog postupka u simbol šire rasprave o karakteru Domovinskog rata i nacionalnom dostojanstvu. Stranka koja je godinama kritizirala Račana i Mesića zbog politike prema Haagu morala je provesti upravo ono što su od Hrvatske zahtijevali Europska unija i međunarodna zajednica.

Sanaderova vlada nastavila je punu suradnju s Tribunalom, a iz tog razdoblja ostala je zapamćena formula Vladimira Šeksa: 'locirati, identificirati, uhititi, transferirati', kojom je sažeta obveza države prema haaškom optuženiku Gotovini koji je bio u bijegu. Konačni epilog stigao je u prosincu 2005., kada je Ante Gotovina uhićen na Kanarskim otocima i izručen Haagu.

Osuđen je na 24 godine zatvora, ali ga je žalbeno vijeće pravomoćno oslobodilo svih optužbi. Gotovina se nakon gotovo sedam godina provedenih u pritvoru i zatvoru vratio u Hrvatsku. Na Trgu bana Jelačića 16. studenoga 2012. priređen mu je veličanstven doček na kojem je bilo gotovo 100.000 ljudi. Tada je Gotovina rekao glasovitu:

- Rat pripada povijesti, Okrenimo se budućnosti. 

Dalekosežne posljedice Mesićeva poteza

Danas se na događaje iz rujna 2000. može gledati iz dvije perspektive. Institucionalno, Mesićeva odluka označila je konačnu potvrdu načela da vojska u demokratskoj državi ne može biti politički čimbenik. Politički, afera s generalima pokrenula je proces koji je pridonio raspadu Račanove koalicije, usponu Sanadera i povratku HDZ-a na vlast. No isti taj HDZ na kraju je proveo politiku pune suradnje s Haagom i izručenja generala čija ga je obrana dobrim dijelom dovela do izborne pobjede.

Možda je upravo u tome najveća ironija cijele priče: generali su umirovljeni kako bi se vojska depolitizirala, njihova je sudbina potom pomogla srušiti tadašnju vlast, a politički pobjednici koji su ih branili na kraju su morali učiniti ono protiv čega su godinama prosvjedovali.

Generale je umirovio Mesić, ali političke posljedice te odluke obilježile su cijelu prvu polovicu 2000-ih.