Čakovečki mlinovi: Javno-privatno partnerstvo iz 1893. godine

U nedjelju 1. listopada 1893. u Čakovcu nakon zalaska sunca priređeno je veliko slavlje. Gradske ulice i trgove osvijetlila je 131 svjetiljka, te velike svjetiljke na križanjima glavnih ulica. Još oko 1400 žarulja zasvijetlilo je u stotinjak kuća. 

Čakovec je tog dana dobio javnu električnu rasvjetu, pa se od te nedjelje gradom moglo špancirati i navečer, dvije godine prije nego u susjednom Varaždinu.

Munjara zbog mlina

Javna rasvjeta zapravo je bila kolaterala poduzetničkog pothvata Ljudevita Molnara. Vlasnik velikog mlina iz mađarskog Gutorfölda ponudio je gradu da će izgraditi munjaru, električnu centralu koja je donijela električnu struju za gradsku javnu rasvjetu, ali i za pokretanje njegovog novog paromlina. 

Sklopljen je ugovor koji bismo danas nazvali oblikom javno-privatnog partnerstva: Molnar se obvezao da će izgraditi munjaru i uvesti javnu rasvjetu, za što je dobio koncesiju na 40 godina, i Grad mu je zauzvrat dao 1,3 hektara zemljišta. Na toj lokaciji, na kojoj su i danas Čakovečki mlinovi, 1. listopada 1893. pušten je u pogon i mlin.  

Investicija upropastila Molnara

Međutim, ta je investicija teško je opteretila Molnara, pa je paromlin i munjaru 1897. preuzela Čakovečka štedionica. Poduzeće je zakratko spašeno, već 1898. prošireni su proizvodni pogoni s jačim dinamo strojem i parnim kotlom, ali je dvije godine kasnije paromlin opet zapao u velike probleme zbog poremećaja na svjetskim tržištima žitarica i brašna. Nakon likvidacije dionice su otkupili čakovečki industrijalci Grünwald i Schwarz, koji su proveli više modernizacija. 

Godine 1933. munjara je prestala poslovati te je poduzeće od tada nosilo naziv Čakovečki paromlin d. d. Tijekom Drugog svjetskog rata Čakovec se našao pod mađarskom okupatorskom vlašću, te je od 1943. poduzeće radilo za njihove potrebe. 

Od Vargi do Plodinaca 

Nacionalizacija 1946. dočekana je sa 80 zaposlenih. U 1960-ima Mlinovima se priključuju kompatibilne međimurske industrije, a dio proizvodnje udružuje se s mariborskim poduzećima Intes i Time. Proizvodnja stočne hrane počela je 1971. Od 1992. Čakovečki mlinovi posluju kao dioničko društvo. 

Ključni vlasnički paket do 2023. kontrolirala je obitelj Varga, a tada je tvrtku preuzeo sisački Mlin i pekare obitelji Plodinec, nakon čega je uslijedio proces preuzimanja društva zajedno s mirovinskim fondovima.

Danas Grupa Čakovečki mlinovi obuhvaća, među ostalima, Trgovinu Krk, Radnik Opatija, Zagrebačke pekarne Klara, Trgocentar i NewMip, a cijeli sustav zapošljava oko 5000 ljudi.

Čakovečki mlinovi imaju oko 170 zaposlenih, godišnje prerađuju 50.000 tona pšenice i 10.000 tona kukuruza, od čega je gotovo dvije trećine sirovina s međimurskih polja. U 2025. ostvareno je 38 milijuna eura prihoda i iskazano 8,6 milijuna neto dobiti. 

A sve je počelo 1. listopada 1893., kada su se u istom poduzetničkom projektu spojili proizvodnja brašna i elektrifikacija grada. Obje su djelatnosti nadživjele bankrote, ratove, promjene država i vlasnika te ostale dio čakovečke gospodarske povijesti i sadašnjosti.