Na površini će izborna kampanja izgledati kao eliminacijski dvoboj Milanovića i Plenkovića, dvaju dominantnih likova u kadrovski devastiranoj i političkim inženjeringom kontroliranoj hrvatskoj političkoj areni. No ne može se isključiti ni mogući vanjski utjecaj čiji bi cilj bio proizvodnja kaosa i destabilizacija države
Nakon što se iznenada i u punoj žestini svoga osebujnog izričaja u izbornu kampanju uključio predsjednik države Zoran Milanović, i to kao SDP-ov premijerski kandidat, u vodu su pale sve prethodne analize i teze o vrlo izglednoj i u osnovi dosadnoj kampanji.
Nova stvarnost prebrisala je i moje teze iz prošle kolumne u Lideru: o HDZ-u kao izglednome relativnom izbornom pobjedniku, Andreju Plenkoviću kao izglednome premijeru kojem su najopasnija oporba EPPO i DORH, a najveća mogućnost promjene korektivna uloga neke manje koalicijske stranke ili neovisne liste, u slučaju HDZ-ovih slabijih izbornih rezultata.
Danas je izgledno jedino to da ulazimo u kratku – izričajem brutalnu, a političkim sadržajem siromašnu – kampanju koja će se voditi na rubu ustavne krize, a možda ga i prijeđe. Na površini će izgledati kao eliminacijski dvoboj Milanovića i Plenkovića, dvaju dominantnih likova u kadrovski devastiranoj i političkim inženjeringom kontroliranoj hrvatskoj političkoj areni. No ne može se isključiti ni mogući vanjski utjecaj čiji bi cilj bio proizvodnja kaosa i destabilizacija države, u ovo osjetljivo vrijeme stvaranja nove geopolitičke arhitekture Europe.
Snaga Ustavnog suda
U toj novoj stvarnosti, koja zasigurno neće završiti s danom parlamentarnih izbora, iznimno je važno da su u prvoj epizodi Milanovićevi pokušaji promjene i prilagodbe Ustava ‘u hodu‘ stavljeni pod nadzor i da je Ustavni sud, uz visoku suglasnost profesora ustavnog prava, zaključio kako je Milanović svojim najavama da kao predsjednik države sudjeluje u izbornoj kampanji kao kandidat za predsjednika Vlade višekratno kršio Ustav.
Još je važnije što je Ustavni sud dao precizne upute po kojima Zoran Milanović može sudjelovati u izbornoj kampanji (ako prethodno dade ostavku na dužnost predsjednika države) te najavio pomno nadgledanje ustavnosti njegove javne ili prikrivene kandidature, uključujući postupanje SDP-a, kao i sankcije u slučaju daljnjeg kršenja Ustava, koje mogu varirati od diskvalifikacije SDP-ove liste do poništenja izbora.
U tih nekoliko dana, od petka do ponedjeljka, bilo je vrlo važno što su u obranu ustavnog poretka jasno stali i profesori ustavnog prava koji su svjetonazorski i politički izrazito lijevo (među prvima prof. dr. sc. Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo na riječkome Pravnom fakultetu), kao i što su uz odluku Ustavnog suda stali nekadašnji SDP-ovi veterani, a danas ustavni suci Mato Arlović i Josip Leko. To daje izglednu sigurnost da Ustavni sud ima institucionalne snage zaštititi ustavnost izbornog procesa i procesa formiranja vlasti, odnosno same temelje državnopravnog poretka.
Kako će u svojim izvedbenim varijantama izgledati politička izborna bitka i kakav će biti njezin ishod, nezahvalno je prognozirati. Hoće li Milanovićev i Grbinov pohod na ustavni poredak, koji je u svojoj politološkoj analizi za Večernji list profesorica Mirjana Kasapović razobličila kao poziv na revolucionarno osvajanje vlasti, prerasti u politički pokret i pobijediti Plenkovića i HDZ pod geslom ‘Dolje, lopovi, rijeke pravde dolaze‘? Ili će im se revolucionarna, rušilačka i prostačka retorika vratiti kao bumerang, a najavljene rijeke pravde potopiti SDP, dok će Milanović još neko vrijeme zadržati mjesto u Noinoj arci na Pantovčaku?
Hoće li to možda pokrenuti oporbu u HDZ-u, nezadovoljnike zbog Plenkovićeva načina vladanja, da mu ograniče vlast, uz neku odstupnicu prema Bruxellesu? Možda će pokrenuti resetiranje i okrupnjavanje domaće političke scene i na desnici i na ljevici?
Na čiji poticaj i s kojim motivom?
Odgovor bi bio jednostavniji kad bismo znali na čiji je poticaj i s kojim motivom Zoran Milanović krenuo u ovaj pohod na (s)ustav, kojim ruši čak i ono nepisano pravilo hrvatskoga dogovornog višestranačja pod nadzorom neinstitucionalne duboke države: lijevi na Pantovčaku, desni u Banskim dvorima, ili obratno. No obojica obvezno iz istoga kadrovskog inkubatora. A mogao je mirno čekati sljedeći predsjednički mandat. Je li riječ tek o unutarnjim porivima? U što ne vjerujem. O poticaju domaće duboke države? O nekom vanjskom poticaju? Ili o kombinaciji vanjskih i unutarnjih poticaja?
Znakovito je da je Milanović potporu dobio od bivših predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića. Milanovićev pohod zatekao ih je u posjetu Azerbajdžanu u kojem je Ilham Alijev, jedan od svjetskih ‘prvaka‘ demokracije, nedavno peti put izabran za predsjednika države, s rekordnih – 93 posto glasova. ‘Demokracija se vratila‘, poručio je Mesić Milanoviću iz ‘demokratskog‘ Azerbajdžana.