U toksičnom odnosu Milanovića i Plenkovića vanjska politika svedena je na sukob ega, umjesto na zagovaranje nacionalnih interesa
Nije dobar znak, ali nije ni najveći hrvatski problem to što predsjednik države (Milanović) i predsjednik Vlade (Plenković) ne mogu letjeti istim zrakoplovom do Dubrovnika odnosno Podgorice. Da se baš dosljedno drže sigurnosnih protokola, i ne bi smjeli letjeti istim zrakoplovom. Veći je problem to što govore (a katkad i čine) različito ili čak suprotno o istome, podgrijavajući dojam o potpunoj podvojenosti hrvatske vanjske politike.
Tako će nekoliko dana nakon što su ministri obrane Hrvatske, Albanije i Kosova potpisali deklaraciju o obrambenoj suradnji, kao svojevrsni obrambeno-sigurnosni odgovor na projekt rusko-srpskog svijeta, predsjednik Milanović u službenom posjetu Crnoj Gori kao najdelikatnijoj meti ‘srpskoga sveta‘ (zbog članstva u NATO-u) ostati nijem na čisti srpski narativ prosrpskog vodstva Crne Gore o ratu za veliku Srbiju devedesetih. Ali zato je istom prigodom javno izvrijeđao EU, EK-ovu predsjednicu Ursulu von der Leyen, kritizirao premijera Plenkovića zbog sudjelovanja na samitu ‘koalicije voljnih‘ banaliziravši još jednom rusku sigurnosno-obrambenu prijetnju Europi. Plenković pak sa sudjelovanja na samitu europske ‘koalicije voljnih‘ ponavlja frazu o pravednom miru u Ukrajini na temeljima međunarodnog prava, od čega je već odustao i Zelenski. Javno analizira američkog predsjednika Trumpa, kojem je, kaže Plenković, važnije da postane mirotvorac nego da mir bude pravedan. I ponavlja nebulozu o spremnosti za prenošenje hrvatskih iskustava iz reintegracije Podunavlja u Ukrajinu. I tako, riječ protiv riječi, nastaje dojam hrvatske vanjskopolitičke kakofonije.
Nema potrebe za isticanjem
No ni to nije najgore. Unatoč neugodnom dojmu Milanovićevu riječ gotovo nitko u zapadnome političkom svijetu ne uzima ozbiljno, gotovo nikakve kontakte ondje nema, a i istočnome nije od osobite djelatne pomoći. Koliko je poznato, ni Donald Trump ne započinje dan čitanjem Plenkovićevih mirovnih poruka i preporuka. Najgore je u tom toksičnom odnosu između Milanovića i Plenkovića što je (i) hrvatska vanjska politika svedena na sukob i nadmetanje dvaju ega u vremenima u kojima bi bilo nužno prepoznati, prihvatiti i zagovarati nekoliko temeljnih nacionalnih prioriteta uz koje bi Hrvatska bila sigurnija. Pa čak bi mogla i profitirati u tim promjenama.
Drži li se svoje temeljne strateške orijentacije određene članstvom u NATO-u i EU-u, hrvatski je vanjskopolitički manevarski prostor vrlo sužen, a opcije među kojima može birati vrlo jednostavne. Svojom političkom težinom Hrvatska ne ulazi ni u onaj drugi krug europskih država koje bi eventualno mogle utjecati na neke uvjete američko-ruskoga mirovnog aranžmana za Ukrajinu. To znači da hrvatska vanjska politika u vojnopolitičkim aspektima mirovnog procesa treba slijediti mainstream NATO-a, jer proces je u rukama SAD-a, a i još dugo će o SAD-u ovisiti europska obrana i sigurnost, ma što Trump činio i ma što tko o njemu mislio. U ekonomsko-političkim aspektima procesa (politika sankcija) valja slijediti mainstream EU-a. No nema nikakve potrebe da najviši hrvatski državni dužnosnici javno elaboriraju i specificiraju svoja stajališta o tom procesu ili da se osobito ističu.
Korak u pravom smjeru
No zato bi trebali biti mnogo aktivniji i vidljiviji u doprinosu regionalnoj stabilnosti i sigurnosti. Svoj najjači adut – LNG na Krku i mrežu novih plinovoda – Hrvatska bi trebala upotrijebiti za jačanje partnerstva s SAD-om, o kojem i dalje ovise obrana i sigurnost jugoistočne Europe, u kojoj će energetika i dalje igrati ključnu ulogu. Trebala bi jačanjem obrambenih kapaciteta, a ne pustim pričama, osigurati načelo nepromjenjivosti granica. I ni na koji način ne poticati za Hrvatsku štetna savezništva s političkim delinkventima poput Milorada Dodika. U tom je kontekstu deklaracija Hrvatske, Albanije i Kosova korak u pravom smjeru. U tom je kontekstu iznimno važno što je pomoćnica američkoga državnog tajnika za energetiku (još u statusu v. d.-a) Laura Lochman za svoj prvi vanjskopolitički posjet odabrala upravo Hrvatsku.
No nije dobar znak što su njezin posjet i razgovor s ministrom energetike Šušnjarom u hrvatskoj javnosti prošli gotovo potpuno ispod radara. Plenković i Milanović, s oprečnih pozicija, tih su se dana javno bavili ukrajinskim mirom i međunarodnim pravom, slobostima ruske vojske, kritikama EU-a i drugim velikim temama. Ministar Šušnjar možda je predugo mijesio kruh držeći tečaj štednje. To je ono kada (vanjsku) politiku doživljavate kao pozu i pozornicu, ne mareći za sadržaj. I propuštate prilike.