Sandi Grubelić: Kako je u aferi Trend nestalo 30 milijuna maraka

Dana 21. listopada 1992. u Ljubljani je počelo jedno od najpoznatijih suđenja u povijesti samostalne Slovenije. Na optuženičkoj klupi našao se Sandi Grubelić, hrvatski državljanin koji je samo dvije godine ranije tisućama ljudi diljem tadašnje Jugoslavije obećavao najkraći put do novog zapadnog automobila.  

Leasing groznica tresla Jugoslaviju

Početkom 1990. njegova tvrtka Trend iz Grosuplja počela je nuditi ono što je u vrijeme nestašice automobila i gospodarskog rasula zvučalo predobro da bi bilo istinito. Uz relativno malen polog kupci su putem leasinga mogli doći do novih automobila zapadnih proizvođača. Interes je bio golem. Kupci su pristizali iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, a u nekim gradovima stvarani su redovi i liste čekanja.

Priča se počela raspadati kad su se pred uredima Trenda počeli okupljati kupci kojima nisu stigla ugovorena vozila. Grubelić je mjesecima uvjeravao novinare, javnost i kupce da se radi o čistom poslu, te da će vozila stići, 'samo što nisu', 'pošiljka je krenula'…

Gdje je nestao novac?

Prema kasnijim podacima, automobile je naručilo oko 7500 ljudi. Oko 1700 ih je vozila doista dobilo, približno 800 dobilo je povrat novca, dok je više od 4800 ljudi ostalo i bez automobila i bez novca. Šteta se procjenjivala na približno 30 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.

Upravo je sudbina tog novca postala predmet brojnih nagađanja. Godinama su se pojavljivale tvrdnje da je dio sredstava završio u financiranju obrane Slovenije u vrijeme osamostaljenja. Grubelić je takve navode odlučno odbacivao. Tvrdio je da je postao žrtva organiziranog obračuna interesnih skupina povezanih s kragujevačkom Crvenom zastavom, tada dominantnim proizvođačem automobila na jugoslavenskom tržištu, kojoj je Trend navodno počeo predstavljati ozbiljnu konkurenciju.  

Majstor za stečajeve i prije Trenda

Grubelić je već početkom 1980-ih kao obrtnik doživio prvi stečaj, nakon čega je sa suprugom sudjelovao u poslovima zadruge Ripoza, koja je također završila u stečaju. Poslije toga povezao se s tršćanskom tvrtkom Technoplast, koja je ubrzo propala. Grubelić je tvrdio da je upravo na tim poslovima stekao iskustvo i kapital za buduće projekte. Između kritičara i obožavatelja već tada je slovio kao čovjek kojem se neuspjesi i veliki poslovni planovi smjenjuju gotovo paralelno.  

Nakon pokretanja istrage Grubelić je napustio Sloveniju, i početkom 1991. sjedišta svojih tvrtki prebacio u Zagreb. Ubrzo, 8. veljače, uhićen je u Švicarskoj, a Sloveniji je izručen devet mjeseci kasnije.

Suđenje koje je počelo u jesen 1992. završilo je iznenađujuće – prvostupanjski je oslobođen svih optužbi. Viši sud ukinuo je takvu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U novom postupku situacija se promijenila. U studenome 1995. proglašen je krivim za prijevaru i osuđen na sedam godina zatvora. Kao hrvatskom državljaninu izrečena mu je i mjera petogodišnjeg izgona iz Slovenije.  

Jedinstveno puštanje na slobodu

Kaznu nikada nije odslužio u cijelosti. U zatvor ga je privela policija krajem 1996., a nakon manje od dvije godine pušten je na slobodu zbog zdravstvenih razloga. Dobio je tromjesečni prekid izdržavanja kazne – dok ne izliječi povišeni krvni tlak.

To je bio jedinstven slučaj u slovenskoj pravosudnoj praksi. U zatvor se više nije vraćao jer se nije izliječio pa mu je prekid stalno produžavan, sve dok nije nastupila zastara izvršenja. Za prevaru od 15 milijuna eura u pritvoru i zatvoru proveo je ukupno oko 2,5 godine.

Nakon toga gotovo je nestao iz javnosti. Slovenski mediji povremeno su navodili da je jedno vrijeme živio u Zagrebu, no više nikada nije imao javnu ulogu kakvu je imao početkom devedesetih. Priča je, međutim, dobila neočekivani nastavak.

I sinovi na optuženičkoj klupi zbog leasinga

Dva desetljeća poslije oca na optuženičkoj su se klupi našla dvojica njegovih sinova, Sandi Grubelič mlađi i Edi Grubelič. Optuženi su zbog navodne prijevare povezane s leasingom plovila vrijednog oko 338 tisuća eura. 

Prvostupanjski sud osudio ih je na godinu dana zatvora. A onda je uslijedio gotovo filmski završetak. Kao što je njihov otac na prvom suđenju 1992. bio oslobođen jer nije dokazano da je od samog početka planirao prijevaru, s istim je obrazloženjem Viši sud oslobodio i njegove sinove. 

Priča obitelji Grubelić tako je završila ondje gdje je i počela: pred sudom, s istim prezimenom i gotovo istim obrazloženjem oslobađajuće presude.