Ankica Lepej: Nije srušila Tuđmana, ali je promijenila Hrvatsku

Kad je Jutarnji list 17. listopada 1998. objavio da supruga predsjednika Franje Tuđmana u banci ima stotine tisuća njemačkih maraka koje nisu navedene u njegovoj imovinskoj kartici, vijest je odjeknula poput političke bombe. Nije se radilo samo o novcu. Priča je otvorila pitanja transparentnosti vlasti, privilegija predsjedničke obitelji i prava javnosti da zna kako žive njezini najviši dužnosnici.

Zatajeno 210.000 DEM i 15.740 dolara

Samo nekoliko tjedana ranije Tuđman je, u skladu s novim propisima o imovinskim karticama državnih dužnosnika, javno prijavio obiteljsku kuću, umjetnine i automobil, dok je za suprugu Ankicu navedeno da nema značajniju imovinu osim automobila. 

No novine su objavile podatke prema kojima je na njezinim računima u Zagrebačkoj banci bilo oročeno 210.000 njemačkih maraka i 15.740 američkih dolara.

Raspisana nagrada od milijun kuna

Afera nije pala na potpuno čist teren. Tijekom 1990-ih predsjednikova obitelj već je bila predmet političkih prijepora zbog stambenog pitanja i okolnosti pod kojima je došla do reprezentativne kuće u Zagrebu. Istodobno su članovi obitelji Tuđman bili prozivani u javnosti zbog nepotizma i povlaštenog položaja u poduzetništvu.

Zbog toga je priča o neprijavljenim računima za mnoge predstavljala potvrdu već postojećih sumnji da za predsjedničku obitelj ne vrijede ista pravila kao za ostale građane.

Posebno je odjeknula odluka Zagrebačke banke da za otkrivanje osobe koja je novinarima dostavila podatke raspiše nagradu od milijun kuna. Budući da je otkrivena štednja vrijedila oko 880.000 kuna, potraga za zviždačem ubrzo je postala gotovo jednako važna tema kao i sami računi Tuđmanovih.

Smiljko Sokol: 'Novac nije imovina'

U središtu događaja tada se našla službenica Zagrebačke banke Ankica Lepej. Upravo je ona novinarki Orlandi Obad dostavila podatke o računima Tuđmanovih, smatrajući da javnost mora znati da se podaci iz imovinske kartice ne podudaraju sa stvarnim stanjem. Preuzela je odgovornost za svoj postupak kako njezini kolege ne bi snosili posljedice istrage.

Vlast se branila tvrdnjom da nije bilo prikrivanja imovine, nego drukčijeg tumačenja propisa. Iz tog je spora nastala jedna od najpoznatijih političkih fraza hrvatskih devedesetih. TUstavnopravni stručnjak i tadašnji saborski zastupnik Smiljko Sokol tvrdio je da novac na računu ne predstavlja imovinu koju je potrebno prijaviti u imovinskoj kartici.

Rečenica da „novac nije imovina“ postala je predmet podsmijeha i simbol pokušaja obrane predsjedničke obitelji.

Reputacijska šteta i gubitak posla

Otkriće nije proizvelo neposredne političke posljedice za predsjednika države, ali je dodatno narušilo ugled predsjedničke obitelji i pridonijelo rastu nepovjerenja prema HDZ-ovoj vlasti u završnici Tuđmanova mandata.

Za Ankicu Lepej posljedice su bile teške. Izgubila je posao, bila izložena pritiscima i kaznenom progonu zbog odavanja poslovne tajne te postala jedna od najpoznatijih osoba hrvatske tranzicije.

Ipak, povijest joj je na kraju dala drukčiju ulogu. Od osobe koju su vlasti smatrale prekršiteljicom pravila postala je simbol građanske hrabrosti i zaštite zviždača. Svoja je iskustva kasnije opisala u knjizi Istina: Savjest iznad bankarske tajne.

Umrla je 2022. godine, nakon duge borbe s karcinomom i komplikacija povezanih s infekcijom koronavirusom. Dvije godine poslije Zagreb joj je odao trajnu počast otvorenjem Šetališta Ankice Lepej, u znak priznanja za njezinu ulogu u razvoju kulture transparentnosti i zaštite zviždača u Hrvatskoj.

Spojene sve velike teme 90-ih

Zbog svega toga afera iz listopada 1998. danas se ne pamti samo po 210 tisuća maraka i 15.740 dolara na računu predsjedničke supruge. Ostala je zapamćena kao trenutak kada je jedna bankovna službenica uspjela uzdrmati sam vrh hrvatske politike i postati prva velika zviždačica moderne Hrvatske. 

U aferi računa Tuđmanovih spojile su se gotovo sve velike teme hrvatskih devedesetih: moć predsjednika, privilegije političkih elita, transparentnost javne vlasti, sloboda medija i pravo građana da pozivaju na odgovornost čak i najmoćnije ljude u državi.