Sugovornik je tužio hrvatsku državu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Dobio je odbijenicu bez ikakva obrazloženja, a potpisala ju je jedna od edukatorica na nedavnim skupovima o zaštiti ljudskih prava koji su održani u Zagrebu. Sugovornik se želio izjadati
Imao sam priliku i čast razgovarati s Emilom Römerom, čovjekom koji je možda na vrhu onih koji vode dugogodišnje sudske sporove u Hrvatskoj. Podigao je tužbu još 1978. godine, no koliko god duljina postupka u Hrvatskoj bila zastrašujuća, tema je ove priče rad službenika u Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Prijatelj me zamolio da nazovem Römera, koji je ostao razočaran nakon nedavne edukacije za novinare u zagrebačkom hotelu Panorama i panela na Zagrebačkom velesajmu o transparentnosti rada Suda u Strasbourgu i Ureda zastupnice RH pred tim sudom. Naime, Römer je još u prosincu 2013. podnio zahtjev (tužbu) Sudu za ljudska prava u Strasbourgu zbog kršenja svojih ljudskih prava dugotrajnim, (tada) 35-godišnjim suđenjem. Tužio je hrvatsku državu zbog toga što ga je jedna grana njezine vlasti (pravosuđe) oštetila. Vrlo brzo, u ožujku 2014. stigao je odgovor iz Strasbourga. Kao žrtva povrede ljudskih prava zbog dugotrajnosti sudskog postupka, otvarajući pismo očekivao je da je riječ o tome da se postupak nastavlja ili da možda traže dodatnu dokumentaciju, možda i presudu, međutim, iz Europskog suda za ljudska prava dostavljena mu je obavijest da je njegov zahtjev (tužba) nedopušten?!
Sud krši Konvenciju
Kao prvo, umjesto pisane i obrazložene sudske odluke prema članku 45. Konvencije o ljudskim pravima (najvažniji dokument na temelju kojeg Sud donosi svoje odluke), Römer je dobio samo obavijest da je njegov zahtjev nedopušten. Zbog čega je nedopušten, to se ne navodi, što je za svaku osudu. Kršenjem članka 45. Konvencije Europski sud za ljudska prava prekršio je njegovo ljudsko i građansko pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
Nažalost, poznato je da Römer nije jedini slučaj zbog kojeg Europski sud za ljudska prava krši Konvenciju, a prema procjenama onih koji prate rad tog suda, od 2010. takvu je odbijenicu dobilo oko 200 tisuća europskih građana, iz Hrvatske barem 15 tisuća. U većini tih presuda kao potpisnik obavijesti je Elica Grdinić (ne radi više na Sudu), koja je obavijest poslala i Römeru.
Upravo je Grdinić, uz Natašu Belamarić koja je također prije radila u Sudu u Strasbourgu i još neke sudjelovala na spomenutoj edukaciji i panelu s ciljem da se ostvari načelo 'informirani građani sprečavaju kršenja ljudskih prava'. One su, naime, bile te, između ostalih, koje su trebale pomoći građanima da zaštite svoja ljudska prava. Römera je to ponukalo da se online uključi u raspravu jer fizički kao 92-godišnjak nije mogao doći. No, organizatori panela nisu mu to dopustili. A želio je samo zamoliti Grdinić kao edukatoricu za transparentnost rada Suda u Strasbourgu da ga 'pouči može li ipak nekako još za života dobiti konačnu presudu u sudskoj trakavici započetoj u veljači 1978. godine'.
Tko je analfabet?!
Römeru je, najblaže rečeno, čudno da su na popisu edukatora i panelista o transparentnosti rada Suda u Strasbourgu i Ureda zastupnice RH pred tim sudom Elica Grdinić, Nataša Belamarić i ostale osobe koje su radeći u Sudu u Strasbourgu sprečavale informacije o svojem radu i o radu toga suda, ujedno zataškavajući pred novinarima i drugima koji su prisustvovali tim skupovima da su bez pisanih i obrazloženih sudskih odluka iz sudskih postupaka eliminirale na tisuće tužbi iz Hrvatske i Europe. Pritom nikome ne moraju odgovarati za svoj rad.
Koliko je njihov rad (kao i Suda u cjelini) bio netransparentan, potvrđuje upravo Römerov slučaj. Čovjek treba baš biti analfabet da jednostavnim čitanjem zahtjeva ne shvati da netko 35 godina čeka pravomoćnu sudsku presudu i da mu je time prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku. Po meni, bilo bi logičnije da je Römer dobio presudu u svoju korist bez obrazloženja (mada je i to nedopustivo), odnosno da se umjesto obrazloženja na presudu prilijepio dokaz da čovjek toliko dugo čeka presudu. Ne samo Römer, nego na tisuće njih s pravom može biti ogorčeno zbog toga tko je građane educirao i pred njima raspravljao o zaštiti ljudskih prava.
POST SCRIPTUM
S Römerom sam razgovarao jedan sat. Danas živi u Domu za starije na Bukovačkoj cesti u Zagrebu. Još 2005. Hrvatski helsinški odbor dodijelio mu je Povelju 'Aleksandra Zec' zbog toga što (tada) ni nakon 27 godina sudskog postupka u hrvatskom sudstvu nije dobio konačnu sudsku odluku!
Nažalost, nasuprot želji vitalnog 92-godišnjaka, previše su moćni režimi hrvatskog i europskog sudstva, koji ustrajno odbijaju priznati da krše temeljna ljudska prava, u čemu im neizravno pomažu i organizatori edukacija i panela o transparentnosti uz financijsku potporu Fonda za aktivno građanstvo u Hrvatskoj.