Nije presudno hoće li Hrvatska ući u OECD, nego hoće li OECD ući u Hrvatsku

piše: Darko Tipurić; [email protected]

Hrvatska je u završnoj fazi pristupanja OECD-u i njezino se članstvo više ozbiljno ne dovodi u pitanje. Ono će biti zasluženo priznanje dosegnutih standarda i potvrda višegodišnjega reformskog napora. Pristupni proces, međutim, može potvrditi da su zakoni usklađeni, strategije donesene i procedure uspostavljene. No ne može potvrditi da su pravila postala stvarna granica političkoj diskreciji. Zato članstvo u OECD-u ne treba promatrati kao završni čin, nego kao test institucionalne zrelosti.

Koristi su neupitne: veća međunarodna vjerodostojnost, investicijska privlačnost i regulativna predvidivost. Ipak, ključna dvojba ostaje otvorena: ulazimo li kao država koja je visoke standarde pretvorila u vlastitu institucionalnu praksu ili kao država koja je uspješno uskladila propise, ali ne i način na koji institucije stvarno djeluju? Drugim riječima, nije presudno hoće li Hrvatska ući u OECD, nego hoće li OECD ući u Hrvatsku.

Domet članstva ovisit će o tome koja će od dviju suprotstavljenih logika upravljanja prevladati. S jedne je strane meritokratska logika, u kojoj javna vlast znači dužnost, a napredovanje je rezultat znanja, sposobnosti i rada. Nasuprot njoj stoji morokratska logika negativne selekcije, u kojoj ovisnost, lojalnost i pripadnost mrežama moći vrijede više od stručnosti, integriteta i rezultata. Takav sustav ne bira najboljega, nego najpouzdanijega; ne postavlja onoga tko će najviše učiniti, nego onoga tko će najmanje pitati.