Nizak tečaj eura napravio je veću štetu gospodarstvu i zemlji u cjelini nego oružana agresija na Hrvatsku jer granata je tu i tamo mogla pogoditi neko poduzeće, a niski tečaj pogodio je sva, zbog čega većina njih ne može pokriti osnovne troškove proizvodnje, a kamoli ulagati u razvoj.
Prof. dr. sc. Ljubo Jurčić jedan je od rijetkih ekonomskih stručnjaka koji se ne libe otvoreno reći ono što misle, iako njegovo mišljenje ima vrlo malo dodirnih točaka s gospodarskom i ekonomskom politikom koju provodi ova, a moglo bi se reći i sve prethodne hrvatske vlade. Štoviše, njegovo je stajalište da je Hrvatska na začelju Europske unije i tone sve dublje upravo zato što ne postoji gospodarska i industrijska politika razvoja Hrvatske, a fiskalna i monetarna politika sasvim su pogrešne. Glavno je stajalište profesora Jurčića da je za veliku većinu problema hrvatskoga gospodarstva kriva jaka kuna i pod svaku cijenu inzistiranje na obrani tečaja, koje zdušno gotovo tri desetljeća provodi HNB. O tome gdje se hrvatsko gospodarstvo trenutačno nalazi, koje su mogućnosti da se stanje popravi te što bi Vlada trebala učiniti da se trend dugogodišnje stagnacije i nazadovanja zaustavi, razgovarali smo u pauzi između njegova dva predavanja za studente Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, na kojem profesor Jurčić predaje više kolegija, od preddiplomske do doktorske razine studija.
Kritizirate li Vladu zbog činjenice da Hrvatska sve više zaostaje za razvijenim zemljama Europe upravo zbog nedostatka odgovarajućih politika i strategija razvoja?
– I prije koronakrize pali smo na dno Europske unije, što je nedopustivo. Iako smo zadnjih godina bilježili pozitivne stope rasta, one su najniže među tranzicijskim zemljama. Njihova prosječna stopa rasta je 3,5 posto, a rast hrvatskoga gospodarstva u zadnjih pet-šest godina iznosio je 2,5 posto. Prije izbijanja pandemije došli smo na razinu 2008. godine, a skupina zemalja u koje nas MMF i Svjetska banka svrstavaju, kao što su Poljska, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Srbija, Albanija i Turska, imaju gospodarstvo 30 posto iznad razine iz 2008. godine. Prestigla nas je i Rumunjska, jedino je Bugarska još iza nas. I to je naša velika slabost, ali nitko se ne pita zašto je to tako i što nije u redu.
A što to nije u redu?
– Prvo i osnovno, uopće nemamo gospodarsku strategiju i politiku, nemamo nikakvu industrijsku politiku. Ta se strategija danas provodi u cijeloj Europskoj uniji i u žargonu se zove smart specialization, odnosno, ako se za neke industrije želite specijalizirati, treba za njih imati odgovarajuće obrazovanje, izgraditi institucije i agencije. Gospodarstvo se razvija na temelju triju politika: gospodarske ili industrijske politike te fiskalne i monetarne. Gospodarske nemamo, monetarnu vodimo pogrešno, a imamo i mnogo pogrešaka u politici javnih financija, stoga je propadanje neizbježno. Vlada se više ponaša kao ured Europske unije, a ne kao Vlada Republike Hrvatske.
Koje su to pogreške monetarne i fiskalne politike?
– Prva pogreška monetarne politike je što je 1993. godine fiksiran tečaj na vrlo niskoj razini tadašnje njemačke marke u odnosu na domaću valutu, tako da je strana roba postala jeftina u Hrvatskoj, a domaća skupa i domaćim kupcima i strancima. To je očit paradoks, ali ta politika nikad nije korigirana ni preispitana, štoviše, inzistiralo se na jakoj kuni. Osim toga, tu je i problem devizne klauzule koja je uvedena na sve kredite, što je potpuno neprirodno, i za građane i gospodarstvo loše, usudio bih se reći da je devizna klauzula podmetnuto kukavičje jaje hrvatskom narodu i gospodarstvu jer smo njome onemogućili kuni da obavlja funkciju domaćeg novca.
Možete li to elaborirati?
– Ono što je glavna funkcija nacionalnog novca je da ima funkciju mjerila vrijednosti, a mjerilo vrijednosti u odnosu prema stranom tržištu je tečaj. Tečaj je mehanizam ili poluga kojima se može utjecati na proizvodnju. Recimo, ako imate manju produktivnost u proizvodnji mlijeka, mesa, namještaja ili drva primjerice, većim tečajem strane valute omogućit ćete domaćoj robi da bude konkurenta i tako zaštititi domaću proizvodnju. Dakle, manja produktivnost kompenzira se većim tečajem strane valute, a veća produktivnost može povećati tečaj domaće. A mi smo imali rat, tranziciju i sve njezine posljedice, velike troškove proizvodnje u poduzeću, velike troškove društva, a svi ti troškovi na kraju završe u trošku proizvoda. I onda takva roba na stranom tržištu nikako ne može biti konkurenta. U trenutku kada je određen tečaj kune koji će se braniti, većina poduzeća nije mogla pokriti svoje troškove proizvodnje. I umjesto da je tečaj određen realno, to se nikada nije korigiralo, unatoč činjenici da je hrvatska proizvodnja propadala. Kad je riječ o deviznoj klauzuli, ideja je bila da se krediti vežu uz deviznu klauzulu kako banke ne bi izgubile na padu tečaja kune. A kada ste odobrili kredite s valutnom klauzulom za stotine tisuća ljudi, tada narod sam čuva tečaj, jer ako bi se on promijenio, promijenila bi se i rata kredita. Budući da su monetarne vlasti čuvale tečaj, upravo zbog takvog fiksnog tečaja propadala su brojna poduzeća i ljudi su gubili radna mjesta. Imali su nisku ratu kredita, ali i niske plaće ili su ostajali bez posla. Posljedica toga je da danas imamo 200 tisuća blokiranih i najmanje još toliko onih koji su napustili Hrvatsku, jer mnogi su otišli u inozemstvo zato što je ovakav tečaj stvorio uvjete u kojima se ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti. Usudio bih se reći da je tečaj kune glavni krivac zašto mnogi proizvođači ne mogu pokriti troškove proizvodnje u Hrvatskoj, a kamoli zaraditi.
Hoćete reći da je jaka kuna bila i danas je najveća pogreška?
– Da i to je veliki problem. Nizak tečaj eura napravio je veću štetu gospodarstvu i zemlji u cjelini nego oružana agresija na Hrvatsku jer granata je tu i tamo mogla pogoditi neko poduzeće, a niski tečaj pogodio je sva, zbog čega većina njih ne može pokriti osnovne troškove proizvodnje, a kamoli ulagati u razvoj. Neki su političari i ekonomisti predlagali da bi se konkurentnost mogla povećati smanjenjem plaća, i to u situaciji kad su nam plaće među najnižima u Europi, a uvozimo proizvode koje sami možemo proizvoditi iz zemalja u kojima su plaće i tri puta veće nego kod nas. Znači, nije problem u neefikasnosti hrvatskog radnika, nego je problem neefikasnost hrvatskoga ekonomskog sustava.
Smatrate li da bismo konkurentnost mogli poboljšati padom tečaja kune?
– Za početak, konkurentnost se može poboljšati slabljenjem kune. Da bismo mogli preživjeti uz ovakav tečaj dobar dio gospodarstva treba subvenciju, jer ne pokriva vlastite troškove proizvodnje. Ali EU ne dopušta subvencije, pa je dobar dio industrije i poljoprivrede došao u krizu.
Tvrdite i da bi trebalo ukinuti devizne klauzule prema svim kreditima, no što bi se u tom trenutku dogodilo, bi li tada nastupio pad vrijednosti kune i postoji li mogućnost da bi inflacija pojela vrijednost kredita?
– Dogodila bi se inflacija i njezin bi efekt bilo poskupljenje uvozne robe, a domaća bi pojeftinila. Ljude se plaši nekadašnjim jugoslavenskim scenarijem hiperinflacije, ali između te dvije krajnosti, današnjeg očuvanja tečaja kune pod svaku cijenu i hiperinflacije, cijeli je spektar rješenja gdje se može sačuvati financijski, ali i gospodarski sektor. Ne može se povećavati plaća ako uz određenu količinu proizvodnje ne raste cijena tih proizvoda. To nije inflacija bez rasta plaća. Ta inflacija ne ide u hiperinflaciju, nego uravnotežuje cijene, što vodi k punoj zaposlenosti. Posljedica je korektan odnos između cijena i plaća. Naravno da bi u takvoj situaciji nastradala uvozna roba jer bi poskupjela, ali naša bi roba postala povoljnija.
Cijeli intervju s prof. dr. sc. Ljubom Jurčićem možete pročitati u novom izdanju tiskanog i digitalnog Lidera.