Vlada bi morala imati dva tima: prvi koji bi po svijetu tražio gdje se još može zadužiti i drugi koji bi osmišljavao strategiju kako jednoga dana vraćati dosad preuzete i nove inozemne dugove
|
Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. |
Vladine antirecesijske mjere zaslužuju dvojku, i to jedino zato što su uopće konačno napisane |
Vrijeme je za maksimalno moguće zaduživanje u inozemstvu! Izreći takvu tvrdnju u godini u kojoj će hrvatski vanjski dug dosegnuti iznos koji odgovara cjelokupnome godišnjem bruto domaćem proizvodu - izgleda nerazumno. Samoubilački. I koliko god to bilo točno, komentator koji od drugih traži otvorenost spram netipičnih ideja i tvrdi da u ovoj, po intenzitetu i opasnosti 80 godina neviđenoj, ekonomskoj krizi treba ispitati baš svaki dojučerašnji ekonomski aksiom, mora se i sâm pokazati otvorenim za prijedloge koje bi inače unaprijed odbacio.
Pogotovo kad u dva-tri tjedna od najmanje trojice ljudi, koji svojim iskustvom i postignućima zaslužuju respekt, čujem da je sad najvažnije napraviti dobar ‘road-show‘, ispričati međunarodnim financijerima uvjerljivu priču o sposobnosti Hrvatske da se odupre financijskoj i ekonomskoj propasti, prikupiti eura ili dolara koliko god se može i - preživjeti bez sloma 2009.
Drugorazredni kvazipaket
Takav pristup počiva na procjeni toga što je za Hrvatsku u ovom trenutku najveća opasnost. Dođe li do ‘ogluhe‘, odnosno dogodi li se da država ne može servisirati vanjski dug, bio bi to najgori mogući scenarij koji bi za sobom u propast povukao sve aktere nacionalne ekonomije i društva. Zato zagovornici maksimalno mogućeg zaduživanja u ovo vrijeme predlažu preuzimanje svih rizika koje sa sobom nosi dizanje vanjskoga duga iznad 40 milijardi eura. Prema njima, onoga tko bude previše razmišljao o tome kako će se ti novi dugovi u budućnosti vraćati - očekuje situacija da budućnosti, bar ne drukčije od one crne, neće ni biti.
Pristupi li se problemu na taj način, postaje razumljivim ponašanje premijera Sanadera i ‘financministra‘ Šukera. Njima je u ovom trenutku objavljivanje kvazipaketa antirecesijskih mjera, pogotovo kad je riječ o domaćoj javnosti, zapravo drugorazredni posao. No, ako se i prihvati pristup ‘zaduži se što više i dok možeš‘, to nipošto nije dovoljno. Nužan je uvjerljiv proizvod koji će se uplašenima stranim financijašima ponuditi u zamjenu. A taj je proizvod upravo - paket ekonomskih mjera o tome kako se Vlada namjerava ponašati u recesiji koja će se, sve je izglednije, preobraziti u depresiju. Naravno, tu trebaju i majstori za uvjeravanje financijaša, ali ni najbolji među njima ne mogu prodati paket koji nije dovoljno uvjerljiv.
A deset mjera za suzbijanje recesije koje je ponudila Sanaderova Vlada jedva zaslužuje prolaznu dvojku. I to samo zato što je ‘loš učenik‘ koji mjesecima odbija napisati ‘domaću zadaću‘ konačno pokazao malo odgovornosti i u ‘školi‘ se ipak pojavio s kakvim-takvim uratkom. Možda se i takvim uratkom može odobrovoljiti svjetske financijaše (koliko god bili uplašeni, ipak im trebaju plasmani u bar donekle sigurne zemlje), ali nikako ne može biti motivacija domaćim akterima.
Što se želi postići? Prije svega, posve je nejasno što se antirecesijskim mjerama želi postići. Pad BDP-a ne veći od dva posto? Što više sačuvanih radnih mjesta? Zaštita od propadanja ‘perspektivnih poduzeća‘ (bez obzira na to što nitko nije dao definiciju takvih tvrtki)? Minimiziranje pada životnog standarda? Kad je nepoznat cilj koji se želi postići, tada svaka kombinacija mjera može izgledati ili dobro ili loše.
Premijer Sanader se, čini se, ipak konačno odlučio početi baviti ekonomijom. No još nije svladao poglavlje o konfliktnosti ciljeva ekonomske politike. Pa tako istodobno od javnih poduzeća traži štednju na ‘neproduktivnim troškovima‘, a u isto vrijeme naglašava potrebu poticanja domaćih dobavljača.
Sve to prije nalikuje amaterskim pokušajima negoli ozbiljnom odgovoru na krizu.
Dakle, prihvati li se realnost da postoje hitne mjere protiv bankrota države kojima se treba baviti ministar financija Ivan Šuker, ipak treba osnovati i drugi tim koji će se brinuti o tome kako će se jednoga dana vraćati dosad preuzeti inozemni krediti i oni koje će se, valja se nadati, još uspjeti ‘maznuti‘ na svjetskome financijskom tržištu. Dosad Vlada nije ni u dobrim vremenima uspijevala igrati na jednoj fronti. Sada bi pak morala djelovati na dvije razine.
Pojednostavljeno, odgovorna vlast ne bi samo promovirala operativnog šefa za gašenje požara (Šukera) nego bi, ako ga nema, izmislila stratega koji će se brinuti o budućnosti zemlje.
Ne postavi li se u ova nemoguća vremena kvalitetna strategija razvoja, moglo bi se dogoditi da Hrvatska na nogama preživi najtežu svjetsku ekonomsku krizu u posljednjih 100 godina, ali da onda, pod pritiskom otplate nagomilanih kredita, bankrotira u vrijeme oporavka svjetske ekonomije.