Milijarda kuna neto dobiti. Na prste jedne ruke u Hrvatskoj se mogu izbrojiti tvrtke koje na godišnjoj razini upišu toliki iznos u rubriku dobit razdoblja. Ini je to uspjelo u samo prva tri mjeseca ove godine pa svima koji imaju ili bi htjeli imati veze s njom zazubice rastu pri samoj pomisli na to kolika će dobiti na kraju cijele godine.
Za naftnu kompaniju nije ništa neobično da posluje u debelom plusu, no to se našem dvorištu odavno nije vidjelo. Dapače, ista je ova kompanije u 2008. bila u gubitku milijardu kuna, a u cijeloj je prošloj godini imala nešto manju dobit nego u prvom kvartalu 2011. Pred ovim rezultatom u mišju se rupu može skriti i dosadašnji pojam profitabilnosti u Hrvata - HT - koji je u prvom kvartalu u kasu spremio ‘samo‘ 351 milijuna kuna.
Što se to tako revolucionrano dogodilo u Ini? Menadžment je objasnio da je esplozivan skok rezulatat raznim vanjskih okolnosti poput tečaja, cijene nafte kao i dosadašnjih investiicija i povećane proizvodnje, ali Inin profit prije svega cvjeta što Mol više steže uzde, a utjecaj domaće politike gubi dah. To je, nažalost, još samo jedan dokaz da su hrvatski političari majstori za uništvanje i poklanjanje zlatnih koka koje praktički same od sebe nesu velika zlatna jaja. Treba ih samo malo paziti, hraniti i njegovati. U ovoj je priči najtužnija činjenica da nije problem u neznanju nego u nehtijenju. Nisu Mađari bogomdani talenti za upravljanje naftnom kompanijom nego to Hrvati nisu htjeli. Isto tako suštinska razlika nije u državnom i privatnom vlasništvu nego u htijenju i interesu da se nečim upravlja dobro. Privatnom vlasniku to je, doduše, lakše i prirodnije postići, no nitko, osim nje same, ne sprječava državu da na jednak način upravlja barem nekolicinom strateških zlatnih koka.
Zamislimo utopijski scenarij da su nekadašnje državne tvrtke – HT, Ina, banke – i dalje u vlasništvu države koja je savjesni gospodar pod čijim okriljem rastu efiksane i profitabilne tvrtke, a da su jednako tako zdravi i uspješni i današnji državni mrtvaci ili polumrtvaci poput brodogradilišta, HŽ-a, HEP-a.....Koliki bi problem tada bilo vraćanje dugova ili pokretanje investicijskih ciklusa?
No, naša je političko-ekonomska evolucija očito malo sporija pa je i žrtvovanih zlatnih koka puno više. A nije ni, iskreno govoreći, zahtjev za sposobnim upravljačima s poštenim motivima baš skroman. Zamislite samo koju bi žrtvu trebao podnijeti neki vlastodržac da propusti napuniti svoje ili stranačke džepove u zamjenu za neko imaginarno opće dobro.