Potrošilo se do ovog teksta već riječi i gađenja nad još jednim neslavnim trenutkom za pamćenje u povijesti samostalne Hrvatske, oslobođene od para, imovine i osnovne civilizacije, ali zbog težine krimena nije zgorega potrošiti još koju. Dapače.
Ne možete reći da ste iznenađeni, stvari su to koje zapravo i očekujete u ovoj zemlji, no svaki put kad se dogodi jednako izbezumljuje, što je vjerojatno dobra stvar, znači da još niste totalno oguglali na silovitost i upornost provincijskog primitivizma. Frapira prije svega bahatost, drskost i samouvjerenost povijesnih relikata, civilizacijskih hodajućih mrtvaca, koji još samo u ovakvim zemljicama uspjevaju iznova ustati iz groba koliko god puta im nabili kolac. Nije teško pogoditi, riječ je o cirkusu u kraljevskom gradu Kninu, gdje i danas žive kraljevi. Lokalno je stanovništvo, upozoreno nakon drskog komentara proslavljenog filmskog producenta, Hrvata i Židova Branka Lustiga u Zadru, odlučilo bojkotirati preko svoje djece njegov edukativni film o užasima holokausta. Problem je bila njegova izjava nakon projekcije nesvakidašnja za ovo podneblje, da on ne vjeruje u boga jer dotični ne bi nikada dopustio holokaust ili Srebrenicu da kojim slučajem postoji.
Nije čak niti toliko bitno da u svakoj normalnoj, donekle uljuđenoj zemlji čovjek ima pravo ne vjerovati u boga ili vjerovati u vanzemaljce ili duhove ako ga to veseli i u skladu s time svoje mišljenje izreći naglas. Pravo je onoga drugoga to mišljenje ignorirati ili pobiti. Nevažno. Problem je suštinski i tiče se elementarnog nepoznavanja vlastite vjere, iste one koju se tako zdušno brani. Naime, kada bi slučajno netko iz oveće Kristove vojske naseljene prostranstvima Lijepe Naše slučajno znao nešto više o katoličkoj vjeri, osim da se 25.12. slavi rođenje stanovitog Isusa Krista, kada je uputno, taj jedan put u godini, ići se preseravati po obližnjim crkvama, znao bi i da je kušnja vjere njen temeljni element.
Štoviše, kompletna biblijska priča o spomenutom bogu-čovjeku u velikoj je mjeri alegorija o postojanosti vjere napadima i skepticima usprkos. Svaki petparački seoski župnik to vam donekle i može objasniti, no stado nikada nije uzelo sekundu, dvije da zaista o tome i razmisli. Bitno je prošetati se po crkvi, u boljoj varijanti svake nedjelje, u češćoj svakog 25.12. Sama esencija vjere, posebice kršćanske, jest istrajati sumnju i napade nevjernika te tako dokazati čvrstinu svog uvjerenja, odnosno, kako i sam naziv kaže - vjere. Upravo se od toga i sastoji, nije riječ o znanosti ili dokazanoj činjenici, već o osobnoj odluci lišenoj ovozemaljskih kriterija i parametara.
Dakle, kad vam kao gorljivom vjerniku netko kaže da nema boga, ili da u istog ne vjeruje, vi bi zapravo trebali zablistati i sa širokim osmijehom punim samopouzdanja objasniti kako vam se jebe što on misli zato što vi znate da ga ima. Vi ga ćutite. Institucionalnoj crkvi ništa nije draže od te sumnje, ‘oni drugi’ čine integralni dio njihova opstanka već tisućama godina. Na neki bizaran način, vjera je i dišpet, čvrsto opredijeljenje za nešto na temelju čuvstva, osjećaja i intuicije.
O demokratskom društvu i sekularnoj državi sasvim je izlišno trošiti riječi, kao i o zaostalosti ili raskoši bijede hrvatske provincije. Daleko od toga, naravno, da takvih nema i u gradu, samo se onda zovu malograđanima i čine kategoriju za sebe. Niti u jednom trenutku Lustig nije uvrijedio vjernike, rekao nešto pogrdno o njima ili njihovoj vjeri, nego se, naprotiv, složio s primjedbom da u filmu postoji diskutabilna scena potencijalno uvredljiva za kršćane. To je odgojen čovjek spreman prihvatiti kritiku i drugačije mišljenje, čovjek koji spada u ovo stoljeće.
Ali sama sugestija drukčijeg, nekog tko se s vama ne slaže dovoljna je za bojkot i bijesne reakcije, što pripada u svakoj varijanti u ropotarnicu povijesti. Njegovo je osobno mišljenje da boga nema i to mišljenje dijele mnogi drugi ljudi na planeti, među njima i autor ovih redaka. Dakle, za zapisnik, prema meni boga nema. Još jednom, slovima, nema boga. A nema ni smisla, vjerujem, pričati o nužnosti razvoja kritičkog mišljenja i prepuštanja djeci da sama odluče ima li ili nema boga, to je isto nuklearna fizika takvim ljudima. Tragično je samo što će ti klinci na račun nečije nesigurnosti i siromaštva duha ostati lišeni za neke bitne informacije. Pa će kao mali Englezi misliti da je Adolf Hitler bio izbornik njemačke nogometne reprezentacije.
Pravom vjerniku ne bi bio nikakav problem izjava Branka Lustiga, sasvim suprotno, on bi je raširenih ruku dočekao i gordo pobio, razdragan prilikom za dokazivanje svog principa i snage uvjerenja. Ali u tome i je stvar, ti ljudi nisu pravi vjernici, nemaju zapravo pojma o vjeri niti o bilo čemu drugome, oni su tek glumci koji glume prema vrlo lošem, predvidljivom, zastarjelom i neuvjerljivom scenariju. Scenariju, kakav bi vrhunski producent poput Lustiga odmah bacio u smeće.