Hrvatski premijer nedavno je rekao da smo u ratu protiv virusa, panike i negativnih ekonomskih posljedica pandemije. Virus uspješno obuzdavaju epidemiolozi, a ekonomske posljedice još će se rješavati. Kako pak zauzdati treći element paklenog trija – paniku i negativne trendove koje vuče za sobom – pitanje je na koje tek valja odgovoriti
Malo će tko od nas zaboraviti ožujak i travanj 2020. Sve se događalo brzo i – od nevjerovanja do straha. Od 'malo jače gripe' do 'pandemije smrtonosnog virusa' prošlo je manje od mjesec dana, svjetski su lideri mijenjali definiciju COVID-19 u nadi da će izbjeći paniku. No panika, kao i virus, ne poznaje ni granice ni službene komunikacijske kanale. Brže od virusa proširila se globalnim virtualnim prostorom i izazvala lanac neželjenih pojava čije će se posljedice tek pokazati i još dugo liječiti. Panika nastaje u situacijama stvarne, za život opasne prijetnje ili percipirane za život opasne prijetnje. Takva percepcija utječe na način na koji ćemo se nositi s rizicima i odgovoriti na krizu. A u situacijama panike naši su kapaciteti za racionalno promišljanje suženi.
Opasne društvene mreže
Velika uloga u širenju panike pripisuje se medijima, pogotovo onim društvenima, koje je teško, gotovo nemoguće kontrolirati. S pojavom epidemije neprovjerene informacije i lažne vijesti prijetile su eskalacijom i valom negativnih učinka na društvo. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) pokušala je tomu doskočiti dogovorom s pojedinim društvenim mrežama kao što su Twitter, Facebook, TikTok i Google. Lansirala je Google SOS Alert i tako osigurala provjerenim informacijama iz svojih izvora iskakanje na prva mjesta u tražilicama. Nadalje, s Facebookom je dogovorila ciljano oglašavanje provjerenih zdravstvenih tvrdnji pojedinoj demografskoj skupini građana. Budući da u Kini Facebook nikad nije zaživio, WHO je išao toliko daleko da je angažirao influencere kako bi o koronavirusu širili podatke iz provjerenih izvora.
No čini se da je lavina informacija i lažnih vijesti ipak prevagnula u virtualnom prostoru i omogućila pojavu onoga što WHO naziva infodemijom – epidemijom informacija u kojoj je teško razlučiti istinite od neistinitih. U pokušaju da se takvo što suzbije i na neki način ovlada panikom koju izazivaju dezinformacije, naše je Vijeće za elektroničke medije sredinom ožujka pozvalo sve elektroničke medije u Hrvatskoj da izvještavaju o koronavirusu odgovorno, točno i oprezno. Istaknulo je kako 'strah kao glavna tema u medijskim izvješćima o koronavirusu upućuje na to da je veći dio izvještavanja o epidemiji više odraz straha javnosti nego utemeljenih informacija o onome što se zapravo događa kad je riječ o širenju virusa. U vrijeme prepuno dezinformacija, lažnih vijesti i teorija zavjere vrijedno je upozoriti javnost na opasnost koja dolazi od ove zarazne emocije zbog neizvjesnosti oko daljnjeg širenja epidemije.'
Krizna komunikacija
U svakoj kriznoj komunikaciji ključna su tri elementa u odgovoru na kriznu situaciju: brzina, točnost i dosljednost. Prema Eliotu Hoffu, direktoru APCO Worldwide’s Global Crisis Practicea, loša komunikacija lidera izaziva strah i širenje dezinformacija među građanima te krizu čini težom nego što ona doista jest. Svjetski su lideri, čini se, odgovorili ratnom retorikom. Angela Merkel, prenio je New York Times, koronakrizu definira kao najveću krizu s kojom su se Nijemci susreli nakon Drugoga svjetskog rata. Emmanuel Macron se od pojave epidemije četiri puta obratio naciji.
U prvom obraćanju izjavio je da je država u ratu, u kasnijima je omekšao retoriku, no zadržao je termine ratne retorike kao što je, primjerice, mobilizacija (vlade, lokalne vlasti, kompanija i udruga) u nabavi potrebne opreme i borba na prvoj crti bojišta, misleći pritom na bolnice. I kraljica Elizabeta II. opasnost od pandemije usporedila je sa žrtvama koje su Britanci podnijeli tijekom Drugoga svjetskog rata, a novozelandska premijerka Jacinda Ardern objavila je da je njezin narod dobio bitku protiv COVID-19. Premijerka se koristi semantičkim poljem borbe kad govori kako su bitku započeli snažno i pravodobno i mediji je nazivaju jednim od prominentnijih lidera u ovoj krizi. Premijer Andrej Plenković također je izjavio da smo u ratu s koronavirusom, a zanimljivo je da predsjednik Zoran Milanović ne upotrebljava ratnu retoriku i tek se sporadično pojavljuje u javnosti uglavnom podupirući Vladin rad.
Ratna retorika
Pretjerano posezanje za metaforom rata i semantičkim poljima bitke, mobilizacije, vojske, heroja, pobjede, poraza, nevidljivog neprijatelja, vanjskog neprijatelja, za fotografijama dvorana pretvorenih u prihvatne centre i vojnih šatora pred bolnicama koji čekaju 'ranjenike' pridonosilo je strahu i osjećaju neizvjesnosti te bilo učinkovito sredstvo za prizivanje poslušnosti građana. Takva retorika vrlo lako može ići na ruku autoritarnim režimima u legitimizaciji dodatnih, specifičnih hitnih mjera, zatim mjera kontrole građana i ograničavanja građanskih sloboda.
New York Times piše kako je za autokrate ovakva kriza samo izlika da povećaju svoje ovlasti i konsolidiraju moć te skreće pozornost na predsjednika Rodriga Dutertea kojem je filipinska vlada omogućila izvanredne ovlasti (emergency power) i odobrila 5,4 milijarde dolara za izdatke vezane uz koronakrizu. Nedavno se i Donald Trump deklarirao kao ratni predsjednik i kao jednu od mjera protiv širenja zaraze na šezdeset dana zabranio imigraciju u SAD. Potkraj ožujka mađarski je parlament premijeru Viktoru Orbánu osigurao izvanredne ovlasti neograničenog trajanja izglasavanjem zakona koji oporba naziva 'državnim udarom' i pretjeranim odgovorom na krizu. Naime, njime se zabranjuje i kažnjava zatvorom širenje lažnih vijesti o koronavirusu i kritiziranje Vladinih mjera za suzbijanje krize.
Emotivni alat
Rat je moćna metafora. Federica Caso sa Sveučilišta u Queenslandu piše kako je rat učinkovit, izravan, trenutačan i emotivan alat za prenošenje hitnosti u javnost. Uporaba metafore rata i borbe česta je u javnome diskursu i nije ovo prvi put da se ratna retorika pojavljuje u neratnim vremenima. Tako dr. Caso spominje rat protiv droge, rat protiv siromaštva, rat protiv kriminala te rat protiv plastike.
Međutim, retorika borbe i definiranje koronavirusa kao vanjskog neprijatelja zamaskirala je, zapravo, činjenicu da smo mi sami i naši sustavi ranjivi i nespremni za borbu protiv koronavirusa. Polako popuštamo mjere, otpuštamo paniku i učimo se suživotu s koronom. Još živimo izolirano u svojim domovima, povezani tehnologijom koja je zamijenila naš, sad bismo ga već mogli nazvati prošli, život. I možda bi se, zaista, valjalo zamisliti i prihvatiti krizu kao prigodu da promijenimo svoje navike i provedemo reforme kako bismo buduće krize, kojih će zasigurno biti, dočekali spremniji i otporniji.