Stavila je svoj Oculus Quest virtualni set na glavu, upalila svoju najdražu igru Population One te se svojim avatarom ušetala u virtualno predvorje gdje se okupljaju igrači koji tek čekaju da igra počne. No, dok je čekala, prišao joj je avatar drugog igrača koji se odmah priljubio uz nju i počeo simulirati seksualne pokrete hvatajući njen avatar za stražnjicu. Žena iz ove priče kaže kako je bila šokirana te da je odmah rekla tom igraču da prestane, na što je dotični odgovorio nešto u stilu ‘ne znam što da ti kažem, pa ovo je metaverse, radit ću što želim‘, a zatim se okrenuo i otišao. Ova scena jako podsjeća na kultni South Park i Randyja Marsha koji u jednoj epizodi, na dječjim baseball utakmicama izaziva nerede. Nakon što svaki put bude uhićen, dok ga policija odvodi on govori ‘Oh, I‘m Sorry, I Thought This Was America‘. Tako je i ovaj mislio, pa ovo je metaverzum, sve je dopušteno.
Moram odmah izraziti i osobno mišljenje – već sad mrzim metaverzum! Hrpa ljudi odvojena od svoje fizičke stvarnosti sjedi u nekoj sivoj sobi s prevelikim naočalama za njihove glave. Zaključani u virtualnim ćelijama gdje se svaki doživljaj, kakav god on bio mora platiti, po mogućnosti najvećim svjetskim tech korporacijama koje nas zadnjih mjeseci pokušavaju uvjeriti kako je novi virtualni svijet – Metaverse, zapravo ono što nam svima treba,što smo čekali, što će nam olakšati živote, druženja i povezivanja bez da zakoračimo iz svoje sobe. Zvuči fantastično, zar ne? NE, ne zvuči fantastično. Zvuči katastrofalno. Žrtvovati naše stvarne doživljaje i iskustvo zbog nečeg virtualnog, nepostojećeg zvuči zaista, debilno.
Jasno je naravno da smo već mnogim tim korporacijama dali dio svojih života i privatnosti, ali ako naša iskustva postanu još virtualnija ili digitalnija, te goleme korporacije koje već sada itekako utječu na naše živote, mogli bi sjesti za kormilo cijelog života, metastazirajući cijelim umom, ostavljajući nas zarobljene u lažnom svijetu s lažnim iskustvima, u matrici, rekli bi obožavatelji poznatog SF serijala.
Jurnjava prema metaverzumu
Svjetske najveće tech kompanije — Microsoft, Google, Apple, ali i drugi, kao recimo Walmart (?) bezglavo jure u stvaranju metaverzuma, virtualnog svijeta u kojem ljudi sa svojim avatarima mogu raditi sve – od igranja videoigara i pohađanja satova izrade keramike do sudjelovanja na sastancima. Prošle godine, u listopadu je osnivač i izvršni direktor Facebooka, danas Mete, Mark Zuckerberg objavio kako kreću prema razvoju metaverzuma te da toliko u njega vjeruje da je promijenio ime tvrtke ali i važnije, da će za razvoj istoga ulupati milijarde dolara. No, dok nam Mark svima tako uzbuđeno priča o mogućnostima koje će se moći raditi u tom novom svijetu, pojavila su se i pitanja o sigurnosti metaverzuma.
Uznemiravanje, napadi, maltretiranje i govor mržnje već su prisutni u igrama virtualne stvarnosti, koje su dio metaverzuma, a za sada postoji tek nekoliko mehanizama pomoću kojih se takvo ponašanje može prijaviti, ali su ti mehanizmi većinom neučinkoviti. U jednoj popularnoj igri virtualne stvarnosti, VRChat, incident s kršenjem pravila događa se otprilike svakih sedam minuta, tvrdi istraživanje neprofitnog Centra za suzbijanje digitalne mržnje u SAD-u.
Neprimjereno ponašanje u metaverzumu moglo bi u budućnosti biti u rangu današnjeg fizičkog uznemiravanja jer je cilj metaverzuma da ljudi osjete sveobuhvatno iskustvo, pa bi neželjeni virtualni dodiri mogli postati itekako stvarni. Toksično ponašanje u igrama i virtualnoj stvarnosti nisu ništa novo. Ali kako Meta i druge velike tvrtke žele metaverzum učiniti svojom platformom budućnosti, problemi će vjerojatno biti uvećani kada se tome priključe milijarde ljudi.
Vjerodostojni Zuckerberg
Zuckerberg je izgleda svjestan pitanja o štetnosti metaverzuma, pa je obećao da će ga izgraditi s privatnošću korisnika na umu, no već znamo kako je Facebook mislio o svojim korisnicima kada je prodavao podatke konzultantskoj tvrtki Cambridge Analytics, zbog čega je izbio veliki skandal, koji u konačnici na sreću Zuckerberga, nije odvratio korisnike s te društvene mreže.
Andrew Bosworth, izvršni direktor Meta-e napisao je prošle godine u dopisu zaposlenika da je moderiranje onoga što ljudi govore i kako se ponašaju u metaverzumu ‘u bilo kojem značajnom opsegu praktički nemoguće‘. Loše ponašanje u virtualnoj stvarnosti obično je teško pratiti jer se incidenti događaju u stvarnom vremenu i općenito se ne bilježe, stoga je virtualni svijet kao stvoren za razne predatore.
Callum Hood, voditelj istraživanja u Centru za suzbijanje digitalne mržnje, nedavno je proveo nekoliko tjedana snimajući interakcije u igrici VRChat i koja se uglavnom igra putem slušalica Oculus Quest. U igri ljudi mogu formirati virtualne zajednice pomoću svojih avatara, odlaziti na klupske zabave, sastajati se na javnim prostorima kako bi razgovarali i slično. Oculus ovu igru ocjenjuje sigurnom za tinejdžere. Ipak, tijekom 11-satnog razdoblja, koliko je Hood proveo u igri, zabilježio je više od 100 problematičnih ponašanja.
- U nekoliko slučajeva, avatari korisnika izvodili su seksualne i nasilne prijetnje maloljetnicima , U drugom slučaju, netko je pokušao pokazati seksualno eksplicitan sadržaj maloljetnici – kaže Hood i dodaje kako je sve prijavio tvrtkama koje naravno nisu reagirale.
Hood tvrdi kako VRChat i Facebook nisu poduzeli osnovne mjere kako bi se spriječila takva ponašanja te kako bi se osiguralo da su korisnici u igri sigurni.
- Na ovaj su način stvorili sigurno utočište za nasilne korisnike i seksualne predatore dok u isto vrijeme pozivaju maloljetnike da uđu u metaverzum – kaže Hood.
Drugi život
Čini se da će se tech kompanije u narednim godinama boriti da stvarni život i interakcije zamjene onim virtualnim, a koliko će im to uspjeti ovisi samo o nama. Za kraj, dodao bi jednu malu priču vezanu uz igru Second Life koja postoji od 2003. godine i koja također omogućava da napravite svoj avatar u živite i radite u tom virtualnom svijetu ali samo putem ekrana. Naime, dvoje ljudi se u igri upoznalo i kako se kaže spetljalo. Živjeli su zajedno i igri, išli na godišnje odmore i zajedno otvorili malenu trgovinu. Oboje su bili u braku, ali su se kroz dvije godine igranja igre toliko zbližili da su se odlučili rastati od svojih supružnika te se napokon spojiti i u stvarnom svijetu. Kada su se upoznali i uselili u zajednički stan, zajedno su ostali točno tjedan dana. Poantu izvucite sami...