Nije pčelica Maja najmarljiviji kukac na svijetu, dudov svilac tka kilometre svilene niti od koje nastaje podatna tkanina čija ljepota blista u kreacijama najpoznatijih svjetskih modnih brendova. Za proizvodnju kilograma svile potrebno je gotovo 2500 svilenih buba, što je jednako kilogramu čahura dudova svilca, a jedan svilac proizvede kilometar i pol svilene niti. Elita se tisućljećima odijeva u svilu i spava na njoj, bila je omiljena tkanina Dalekog istoka još prije pet tisuća godina prije Krista, vrijedila je poput zlata i u nju su se odijevali kineski carevi, ali i kraljevi, koji su je kupovali od karavana na Putu svile.
Svilena nit je osam puta finija od ljudske dlake, zbog čega je proizvodnja svile jedna od općenito najskupljih. Svila čini samo 0,17 posto svjetske proizvodnje tkanina, ali je jako važna u svijetu luksuza i vrijednost njezina tržišta 2020. iznosila je 15,6 milijardi dolara, a do 2026. godine iznosit će 34 milijarde dolara.
Tradicionalni i inovativni pristup
Vodeći svjetski proizvođač je Kina sa 146.000 tona sirove svile proizvedene u 2021. (oko 80 posto svjetske proizvodnje), a slijedi je Indija s 28.708 tona u istoj godini. Očekivalo se da će svjetsko tržište svilenih niti postići godišnju stopu rasta od 5,5 posto od 2021. do 2026., ali se Kina tijekom pandemije koronavirusa suočila s nizom teškoća: rast cijena čahura, nedostatak kvalificirane radne snage, poremećaji u opskrbnom lancu…
Osim toga, zbog sve većih troškova mnogi kineski poljodjelci odustali su od serikulture (uzgoja dudova svilca), unatoč pokušajima da se troškovi kontroliraju. Problemi u kojima se našlo kinesko svilarstvo zaobišli su Indiju, gdje je rast proizvodnje svile prešao 10 posto još dvije godine prije pandemije. Indijski program poznat kao ‘Silk Samagra‘, koji su osmislili lokalni proizvođači kako bi poboljšali kvalitetu i produktivnost nacionalne svile da bi se smanjio uvoz sirove svile, pokazao se uspješnim.
U svjetsku svilenu priču uključila se i Europska unija, kojoj ne odgovara kineska dominacija na ‘novom putu svile‘. EU je odlučio snažno zaigrati na svjetskom tržištu svile koristeći se inovativnim ekološkim tehnologijama uzgoja dudova svilca i proizvodnje svile, ali ulagati i u tradicionalno svilarstvo. Europski inovativni pristup proizvodnji svile temeljen je na modelu kružnog, održivoga gospodarstva. Ali proizvođači tekstila u EU-u suočavaju se s teškoćama pri prelasku na korištenje obnovljivih materijala. Zbog njihovih cijena teško im je slijediti novu strategiju EU-a za održivi i kružni tekstil koja zahtijeva preoblikovanje proizvodnog modela prema održivim, biorazgradivim proizvodima koji se mogu reciklirati, a kada više ne budu potrebni, ne smiju se spaljivati ili odlagati na odlagalištima.
Vertikalne farme
Nova je strategija potaknula osnivanje tvrtki poput inovativne tvrtke Bio Lopyanko u Bugarskoj, koja je razvila tehnologiju za proizvodnju inovativnoga prirodnog svilenog vlakna – Sesi. Vlasnica tvrtke Dessislava Dimitrova razvija vertikalnu automatiziranu farmu za dudove svilce SiFARM kako bi opskrbila svilom tekstilnu industriju. Ta se tehnologija temelji na vertikalnom automatiziranom uzgoju dudova svilca, a glavne prednosti novog sustava su pristup kružnom gospodarstvu i cjelogodišnja proizvodnja s povećanjem kapaciteta proizvodnje čahura dudova svilca za više od 80 posto te smanjeni otisak na okoliš u usporedbi s tradicionalnim sezonskim procesom uzgoja.
Projekt Sesi minimalno onečišćuje okoliš i upotrebljava resurse primjenom kružnoga poslovnog modela koji omogućuje da se otpadne vode koje sadrže vrijedne organske spojeve upotrebljavaju kao izvor novih prirodnih sirovina ili proizvoda visoke dodane vrijednosti. Dobiveni novi materijal je održivo i funkcionalno svileno vlakno s poboljšanim svojstvima po pristupačnoj cijeni za tekstilnu industriju EU-a. Projekt Sesi primjenom inovativnih tehnologija znatno će, tvrde, pridonijeti zdravom načinu života i brizi za okoliš te transformaciji cjelokupne tekstilne industrije, a tom će inovacijom EU osigurati neovisnost o uvozu svile te biti znatno konkurentniji na međunarodnom tržištu.
Zaštita kulturnog dobra
Ono što danas radi EU potičući proizvodnju svile u 18. stoljeću radila je Marija Terezija, austrijska carica, koja je po južnoj Hrvatskoj poticala i svilogojstvo – uzgoj dudova svilca, i svilarstvo – otvaranje svilana. Tako da i Hrvatska ima svoj ‘put svile‘. Svilogojstvom su se bavili uzgajivači kukuljica, a svilarstvom proizvođači svile. Do danas se ta tradicija očuvala samo u Konavlima, a prošle je godine Ministarstvo kulture i medija rješenjem stavilo tradicijsko umijeće svilogojstva i svilarstva istočne obale i zaleđa Jadrana pod preventivnu zaštitu do utvrđivanja svojstva kulturnog dobra.
– Osim što će nam zaštita ovog dobra omogućiti održanje i popularizaciju umijeća svilarstva u Konavlima, vjerujemo da će potaknuti istraživanja kako bi se svilena priča napokon rasplela. Iako većina smatra da je proizvodnja svile postojala jedino u Konavlima, svila je bila zastupljena u većem dijelu jadranskog priobalja i zaleđa, no ne svugdje u isto vrijeme i ne uvijek. Opstanak svile na Jadranu zaista je velika i važna tema kojom ćemo se napokon, nadajmo se, početi baviti – piše u svojem blogu Antonia Rusković Radonić, ravnateljica Muzeja i galerija Konavala.
Dokaz u Bukovčevoj autobiografiji
Trideset domaćinstava, prema njezinim riječima, u Konavlima se danas bavi uzgojem dudova svilca.
– Od 1782. svaka je hrvatska općina trebala imati nasade murvi, za koje je vlada dijelila sadnice. Svilarstvo u Hrvatskoj tada je bilo na vrhuncu, a svila se u cijelosti izvozila iz Hrvatske. Svilogojstvo je organizirano tako da se od države dobivalo jajašca za piljenje kao i osnovne upute. Nakon završenog ciklusa hranjenja svilaca, kukuljice bi se predavalo na otkup. Kućanstva koja su uzgajala svilce za kukuljice nisu nužno upotrebljavala svilu za svoje potrebe. Svilarstvo je bilo odvojeno od svilogojstva, a takav uzgoj svile trajao je do početka 20. stoljeća, s najvećim procvatom sredinom 19. stoljeća. Tada na području Francuske i Italije haraju bolesti dudova svilca, pa kukuljice s našeg područja postaju glavna lombardijska sirovina u proizvodnji svilenih tekstila – navodi Rusković Radonić.
Prema njezinim riječima, u Konavlima se ne bilježi uzgoj za otkup u 19. stoljeću, tada su svilu proizvodile djevojke iz svih kućanstava za ruho.
– Jedini zabilježeni podatak o prodaji kukuljica, odnosno o uzgoju svilaca za komercijalne svrhe, nalazimo u autobiografiji Vlahe Bukovca ‘Moj život‘ u kojoj opisuje kako je njegov otac uzgajao svilce u špilji Šipun u Cavtatu kako bi nešto zaradio – ističe Rusković Radonić.
I kukuljice i pređa
Naglašava da je u Konavlima odnos prema svili drukčiji nego u ostatku Hrvatske – konavosko svilogojstvo ujedno je svilarstvo. Iste osobe koje proizvode kukuljice proizvode i svilenu pređu. Ciklusi se odvijaju jednom do dvaput na godinu, proizvodilo se više vrsta konaca: za vez, za tkanja kao i oni za ukrase, kite i gajtane. Već pripremljene konce bojilo se za domaće potrebe, a potom se njima vezlo, tkalo i ukrašavalo. Svilenim koncem se i šivalo. Dio neobojena konca čuvao se u škrinjama za potrebe kućanstva, za podvezivanja pupka novorođenoj djeci i vezivanje ruku i nogu mrtvacima pri ukopu.
– Kroz konavosku proizvodnju svile protkana je silna nematerijalna baština u obliku vjerovanja, običajnog i apotropejskog, što ne bilježimo u komercijalnim svilogojstvima. Stoga je konavoska priča o svili vjerojatno mnogo starija od ove koju je država poticala od kraja 18. stoljeća. Danas je, radi očuvanja umijeća, u Konavlima još živo svilogojstvo, a i svilarstvo. Svilci se uzgajaju iz ljubavi prema tradiciji, u edukativne svrhe i za potrebe prezentacije. Od proizvedene svile prave se kite za nošnju, restaurira tekstil, a upotrebljava se i za tkanje – nabraja Rusković Radonić.
Dan najdubljeg sna
Prema njezinim riječima, svileni konac dobiva se od kukuljica ili čahura dudova svilca, punćela, koje bubice započinju plesti nakon višetjednog razdoblja hranjenja murvinim lišćem. Ono ujedno označava i završetak njihova postojanja u obliku gusjenica. Metamorfoza u leptira time se odvija na sigurnom i zaštićenom mjestu unutar svilene čahure. Prosječna gusjenica dudova svilca u procesu izrade kukuljice oplete oko 1500 metara svilene niti nejednake kvalitete, a punćela nastaje lijepljenjem filamenta svile sericinom u obliku broja osam. O boji ljepila ovisi i boja punćele, koja u Konavlima varira od nijansi žute do bijele. Pletenje traje četrdeset osam sati, a već nakon dvanaest sati gusjenica je potpuno zatvorena unutar punćele i više nije vidljiva promatraču. Ostaje zatvorena u kukuljici od petnaest do sedamnaest dana, a od osmog dana odbaci sve organe gusjenice i postaje lutkica ili pupa.
– Osmi su dan Konavoke zvale danom najdubljeg sna i tada bi punćele koje su htjele ostaviti neprogriženim položile na sunce da toplina onemogući razvoj leptira. Od takvih punćela dobivao se neprekinuti, a time i najkvalitetniji konac – objašnjava Rusković Radonić, dodajući da su dio punćela Konavoke uvijek ostavljale za parenje leptira te su tako osiguravale sjeme za idući ciklus uzgoja bubica.