Nije dovoljno u nefinancijske izvještaje upisati tisuće znakova o održivosti i ugljikovim otiscima kompanija da bi ulagači vjerovali da neka tvrtka doista ozbiljno promišlja o klimatskim promjenama. Očekuju da svatko podastre svoje ‘zelene podatke‘ i na temelju toga prosudit će koliko je suradnja održiva. Transparentnost bi se trebala zelenjeti, međutim…
Ekološki, društveni i upravljački otisci tvrtki postaju vrelo zelenih podataka o kojima se tek mora naučiti komunicirati. Mada se neprestano o njoj govori, realno je zelena transparentnost u ovom trenutku tek kržljava sadnica od koje se mnogo očekuje. Prvi korak tvrtkama je osmisliti i početi provoditi za svoje branše relevantne zelene strategije, potom treba ovladati i nefinancijskim izvještavanjem, a ni to nije vrhunac transparentnosti kojem su neustrašivi pioniri održivosti već pribjegli. Riječ je o postavljanju senzora, sustava i aplikacija za mjerenje ugljikova otiska, potrošnje energije, proizvodnje energije iz obnovljivih izvora energije, stvaranja otpada, zagađenja zraka, tla i vode te ostalih pokazatelja održivosti koji su javno dostupni i stanje se može pratiti iz minute u minutu. Takva smionost poduprta tehnologijom u velikom je kontrapunktu s praznim obećanjima i napuhanim akcijama spašavanja Zemlje nekim marketinškim aktivnostima kojima je jedina prava svrha uvjeravanje potrošača u održivost praksi koje zapravo ne postoje, drugim riječima greenwashing.
Hvaljenje dobrim praksama
Interes za hvaljenjem svojim dobrim praksama raste jer u očima potrošača svi žele izgledati dobro. Europa se izjasnila za zeleni pravac razvoja, a kompanije u SAD-u također sve više objavljuju svoje ekozasluge. To pokazuju i podaci da je prošle godine nefinancijsko izvješće objavilo 58 posto tvrtki s američkim S&P indeksom, a 2011. to je učinilo njih 37 posto. Međutim, nisu određeni standardi tog izvještavanja pa ne samo da je teško praviti usporedbe među kompanijama, već im se ostavlja i prostor da izlože samo kolekciju najbriljantnijih pokazatelja. Kako izvještavati nije točno definirano ni za hrvatske tvrtke.
– Ni sadašnja EU uredba ni hrvatski zakon ne propisuju obveznu metodologiju za nefinancijsko izvještavanje, već samo poduzećima daju okvir, odnosno teme o kojima trebaju objavljivati. To će se promijeniti novom direktivom, koja bi trebala biti donesena ove godine i primjenjivati se od sljedeće. U pripremi je europski standard za izvještavanje koji će poduzeća trebati primjenjivati, ali cijeli je proces još u fazi razrade i savjetovanja – objašnjava Daria Mateljak, direktorica i partnerica u Hauski & Partneru.
Nova pravila
Od iduće godine obveznici nefinancijskog izvještavanja morat će izvještavati o učinku na dva prioritetna okolišna cilja – ublažavanje klimatskih promjena i prilagodba klimatskim promjenama. No od 2023. temeljem Direktive o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD) nefinancijsko izvještavanje bit će prošireno sa svim tzv. ESG sadržajima, odnosno s okolišnim, društvenim i upravljačkim čimbenicima koji utječu na zaštitu planeta.
– Sagledavat će se učinak poduzeća na sve okolišne ciljeve: ublažavanje klimatskih promjena, prilagodba klimatskim promjenama, održiva uporaba i zaštita vodnih i morskih resursa, kružno gospodarstvo, prevencija onečišćenja i zdrav ekosustav. U pripremi je i proširenje Uredbe o taksonomiji na društvene ciljeve temeljem kojih će se sagledavati učinak svakog poduzeća na društvo i zajednicu – objašnjava Tajana Labudović, glavna savjetnica Sektora za superviziju tržišta kapitala u Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (Hanfa), koja je izdala donijela Smjernice za izradu i objavu ESG relevantnih informacija izdavatelja. Naglasila je da je iz sadržaja najavljenih u nacrtu CSRD-a jasno vidljiva namjera EU da se financijsko i nefinancijsko izvještavanje izjednače. U praksi to znači da će nefinancijski izvještaji o učinku poduzeća na ciljeve održivosti kao i procjena rizika održivosti biti jednako detaljni i važni kao i podaci o financijskom poslovanju.
– ESG izvještavanje postaje sine qua non biznisa. Već danas u praksi vidimo poduzeća koja biraju poslovne partnere upravo temeljem ESG čimbenika. Građani prilikom zapošljavanja, kupnje proizvoda ili ulaganja u investicijske fondove preferiraju poslodavce ili proizvode s predznakom održivosti. Bitan element je i EU regulativa koja uspostavlja sustav u kojem će se financije aktivno usmjeravati u investicije ili kreditiranje poslovanja povezane s održivim djelatnostima – zaključila je Labudović.
Mjerljivi ciljevi
Budući da objavljivanje zelenih podataka dobiva sve više na važnosti, iznimno je važno kako će se oni predstaviti. Mateljak navodi nekoliko kriterija za procjenu je li nefinancijski izvještaj kvalitetno izrađen, prije svega to je jasan opis područja i tema u kojima tvrtka ima velik utjecaj na okoliš, društvo, ekonomiju te upravljanje kao i opis kako ona upravlja tim utjecajem, što uključuje prikaz mjerljivih ciljeva održivosti poduzeća i objave o ostvarenju tih ciljeva.
– Važan je i opis te procjena rizika održivosti, koji se ne odnose samo na poduzeće, što je čest slučaj u hrvatskim izvještajima, nego se procjenjuju rizici poslovanja na dionike i okoliš. Komponenta bez koje je nezamisliv kvalitetan izvještaj je uključenje dionika u razgovor o temama. To je poželjno raditi tijekom cijele godine, a ne samo u izvještajnom razdoblju. Idealno bi bilo da se s dionicima uistinu razgovara i raspravlja, a ne samo uključuje u ankete i tradicionalna istraživanja – rekla je stručnjakinja za odnose s javnošću izdvajajući još i da se od poduzeća očekuje da u izvještaju jasno opisuju svoje pozitivne i negativne utjecaje te kako njima upravljaju.
– Često možemo vidjeti da se 'zaborave' negativni utjecaji, jer se poduzeća boje transparentno o njima govoriti ili ne znaju kako bi ih opisala – obrazlaže Mateljak.
Aplikacije na stranicama
Nefinancijski izvještaji su glavni, ali ne i jedini kanal objave zelenih podataka. Direktorica i partnerica u Hauski & Partneru preporučuje tvrtkama da naprave posebnu sekciju ili hub na korporativnim internetskim stranicama za objavu infografika, tekstualnih i multimedijalnih sadržaja o svojim održivim aktivnostima. Proizvodni se sektor može na internetskim stranicama koristiti i raznim aplikacijama za prikaz svoga okolišnog utjecaja u stvarnom vremenu.
– Tu već imamo izvjesnu praksu kompanija koje prikazuju svoje emisije u zrak ili vodu ili pak pokazatelje energetske učinkovitosti – ističe Mateljak.
Veoma jednostavan način
Navodi i da su još jedan koristan alat periodične tematske informacije koje se dostavljaju pojedinim tipovima dionika i koje se mogu producirati u vrlo jednostavnim formatima, poput prezentacija, kratkih filmskih prikaza, infografika, brošura i kraćih tekstova. Dodaje da je vjerojatno najzahtjevnije izravno uključenje dionika u razgovor o utjecajima.
– Izazovno je ne samo zato što živimo u vremenu kad su nam ograničena okupljanja, to će proći, a uključenje se može organizirati i u online formatu. Pravi je problem što se poduzeća često suzdržavaju od otvorenog dijaloga sa svojim dionicima. Razni dijaloški formati nisu samo predstavljanje podataka i činjenica o utjecajima nego i razgovor, rasprava o očekivanjima, zabrinutostima dionika ili pak idejama i rješenjima koje bi oni mogli predložiti. Osim toga, uključenjem dionika jačamo povjerenje u svoju organizaciju i gradimo dugoročno kvalitetne odnose – zaključuje Mateljak.