Mladi dalmatinski poljoprivrednik Ivan Majica planira ulagati u mehanizaciju jer je radna snaga ‘skupa, a neučinkovita‘

Vidjeti danas mladića da ore odavno je vijest koja zaslužuje pozornost, a još kada se to događa na njivama turističkog mjesta u Dalmaciji, tema je koja zaslužuje novinarski tekst. Mjesto radnje - Sv. Filip i Jakov, nedaleko Biograda na moru, vrijeme radnje - rano proljeće 2022. Na novinarsko pitanje 'tko' odgovor je Ivan Majica, 23 godine, vrijedan, veseo i nasmijan, i toliko uvjeren da je to što radi njegov poziv, a ne samo posao.

Ivan kaže da nikada nije ni pomišljao da bi otišao u inozemstvo ili radio bilo što drugo, iako ima završenu srednju ekonomsku školu. Odlučio je ostati na zemlji, ali, zapravo, to i nije bila odluka, jer nikada nije ni bila dilema. Znatiželja o njemu raste kada vidite njegovu samouvjerenost i osmijeh, uz kojeg, na pitanje, ima li uz posao neki hobi, spremno ogovara da mu je hobi posao, jer opušta se, upravo uz ono što radi.

Zemlja, sunce, priroda, život u slobodi i na zraku nešto je što ne bi mijenjao ni za koji drugi posao na svijetu, kaže naš sugovornik. Jer, sam je sebi šef, sam sebi zadaje tempo, iako se cijela obitelj bavi poljoprivredom, uzgojem janjadi i proizvodnjom i prodajom povrća od čega, ne samo pristojno, nego i vrlo lijepo žive.

Ivan uz sve poslove i obaveze na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu ore zemlju i za susjede, malobrojne stanovnike mjesta na moru, koji su odlučili, unatoč turizmu, ne zapustiti, uglavnom naslijeđenu zemlju, nego na njoj uzgajaju tradicionalne kulture.

– Najveći prihod trenutačno ostvarujemo od uzgoja mrkve, a uzgajamo i krumpir, kapulu, papriku, rajčicu i kupus. Bavimo se i uzgojem janjadi i za njih sami proizvodimo hranu – žito, zob i djetelinu. Ukupno obrađujemo 30 hektara zemlje, od čega je pola vlastite, a polovicu uzimamo u najam. Uz sedam hektara žitarica i sedam hektara djeteline za stoku, imamo 170 stabala maslina, pašnjak za ovce, a ostalo je pod povrtnim kulturama. Nemam ni dana radnog staža nigdje drugdje nego na zemlji, a to mi je plan i ubuduće – uz osmjeh kaže Ivan.

Lijepo je i rijetko vidjeti takvo zadovoljstvo životom, a sve je rjeđe čuti da cijela obitelj složno radi - otac, majka, Ivanov dvadesetogodišnji brat i sedamnaestogodišnja sestra, Roko i Ivana. Iako se ne namjeravaju baviti poljoprivredom, jer Roko studira građevinu, a Ivana pohađa medicinsku školu, pomažu na poljoprivrednom gospodarstvu u vrijeme najvećih radova, kad god stignu, a u poslu im pomaže i teta.

Ivana pokušavam isprovocirati, pitam ga što je presudilo u njegovoj odluci da se, iako živi na moru, bavi zemljom, je l' to bila lijenost i nedostatak volje da se započne bilo što drugo, ali on spremno odgovara da je presudila ljubav.

– Volim ovce, životinje, zemlju, sve što ima veze sa poljoprivredom, jednostavno, volim. Imamo sedamdesetak ovaca, a godišnje uzgojimo oko 150 janjadi – kaže Majica mlađi.

Pitam ga, bojažljivo, jeli mu žao kad dođe sezona, odnosno, vrijeme klanja, na što spremno odgovara - nije, to je sve prirodno, kad srasteš s tim i to radiš odmalena, to postaje sasvim normalno, dio života.

Radni dan za njega ne počinje u cik zore, naprotiv, ustaje oko 7.30 i prvo počinje sa čišćenjem štale, ovcama daje hranu, nakon toga ide 'marendati' i onda put polja.

– Cijelu zimu imam posla oko mrkve. U polju sam zimi do pred mrak, ali najčešće sam gotov oko četiri sata, a potom još jednom obilazim i hranim životinje. Navečer, nađem se s prijateljima i to je otprilike to – zadovoljno svoj život opisuje Ivan.

Očekuje da će ove godine ubrati oko 100 tona mrkve koju plasira kupcima na malo u Splitu i Zagrebu. Mrkvu planira izvaditi i prodati do sredine svibnja, a onda odmah nakon nje stiže i krumpir kojeg vade sve do sredine rujna. Tijekom ljeta dozrijevaju paprika, rajčica i lubenice, koje u tom kraju nazivaju ćetruni, a Majice ih uzgajaju samo za svoj banak odnosno štandove na placu u Ogulinu i Gospiću, gdje prodaju njegovi roditelji, srijedom i petkom. Mama Mirjana i tata Branimir, uz prodaju na štandu obilaze i lička sela, noseći mještanima robu, tako da je posla za cijelu obitelj i više nego dovoljno, ali i prihoda, jer ništa ne plasiraju trgovačkim lancima, nego trgovcima na malo ili krajnjim kupcima, što im omogućava da ostvare i bolju cijenu.

– Planiram kupiti novi traktor, pokušat ću kao mladi poljoprivrednik dobiti poticaj iz EU fondova za tu investiciju. Iako imam tri traktora, želim novoga, jer nam se u posljednjih pet godina povećao obujam posla i površina koje obrađujemo – kaže ovaj vrijedni mladi Dalmatinac.

Na pitanje ima li curu i kako ga one doživljavaju kada kaže da se bavi poljoprivredom, te jeli to u njihovim očima prednost ili nedostatak, Ivan odgovara da trenutačno nije u vezi i da curama činjenica da je poljoprivrednik nikada nije smetala, te da su je prihvaćale, kako kaže, bez predrasuda. Iako je na svom području jedini mladi čovjek koji se bavi poljoprivredom i svi njegovi prijatelji su prihvatili njegovo zanimanje kao i činjenicu da ne može uvijek biti na raspolaganju.

– Nemam u planu proširenje proizvodnje, ali želja mi je dodatno ulagati u mehanizaciju, kako bi mogao raditi sa što manje radne snage, jer radnici su skupi, a nisu previše učinkoviti – kaže Ivan sa odlučnošću menadžera.

Sadilicu već ima, kao i sijačicu mrkve, peršina i špinata, dvije freze, skupljačicu sijena, kosu, malčer, presu, čak i kombajn za žitarice.

– Jako dobro od ovog posla mogu živjeti, mogu napredovati, sebi priuštiti jedno lijepo putovanje godišnje. Bio sam u Španjolskoj, Njemačkoj, Austriji, Bugarskoj, na Visu, a čim se pandemija smiri planiram obići i neke daleke zemlje – kaže naš sugovornik.

Ne zamara ga želi li se njegova buduća supruga baviti poljoprivredom ili ne, to će prepustiti njoj na volju. Iako za sada živi s roditeljima, od poljoprivrede su Majice kupili i dvije kuće, koje iznajmljuju, tako da mjesta za novu mladu obitelj ima, samo kad se pojavi 'ona prava'. A i Mercedes C klase, kojeg je kupio čim je napunio 18 godina, nije zanemariv prilog Ivanovu šarmu.