Riječku rafineriju izgradili su Mađari. Danas njome opet upravljaju

Poduzeće za preradu nafte osnovano 13. listopada 1882.u Rijeci pod nazivom Petroleum Fabrik in Fiume treća je po starosti djelatna rafinerija u Europi. Nastanak je vezan uz potrebu mađarskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije za naftnim derivatima. Rijeka je odabrana zbog svog geografskog položaja kao najpovoljnija točka izlaska mađarskoga gospodarstva na more. 

Prva nafta stigla iz Philadelphije

U Budimpešti je 1882. osnovano dioničko društvo koje je kupilo zemljište na riječkom izvangradskom području Ponsal (danas Mlaka). Gradnja je započela 1883. Iste godine stigao je prvi teret nafte dopremljen iz Philadelphije, preradom koje je Rafinerija službeno počela s radom te postala prvi europski pogon za preradu nafte na industrijski način. Zapošljavala je oko 300 radnika, a prvi proizvod bio je rasvjetni petrolej.

Ubrzo potom počele su se proizvoditi različite vrste benzina, kao i parafini, maziva ulja, bitumen, koks, plinsko ulje i fosfati. Godine 1884. izgrađeni su naftna luka i pogon parafina, a 1887. pogon mazivih ulja. Riječka rafinerija do sredine 1890-ih bila najveći pogon za preradu nafte u Europi. U svojim početcima podmirivala je trećinu potreba za naftnim proizvodima Austro-Ugarske Monarhije. 

Ratovi zaustavljali rad

Nakon 1890. najveći dio nafte stizao je s kaspijsko-crnomorskog područja, a 1892. prvi je put pristigla nafta s hrvatskih naftnih nalazišta, iz Velikog Poganca. Sredinom 1890-ih otkrivena su velika nalazišta nafte u Galiciji bliža mađarskim i austrijskim potrošačima, pa se otvaranjem velikog broja novih rafinerija u tom dijelu Monarhije smanjio utjecaj riječke rafinerije. Izbijanjem Prvog svjetskog rata prerada je dodatno smanjena, a 1918. rad je zaustavljen. 

Nakon rata vlasnikom Rafinerije postalo je nizozemsko poduzeće Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen, 1923. talijanska Romsa, i kasnije Agip.  Talijanskim je preuzimanjem ponovno pokrenuta proizvodnja, nakon što se Rafinerija pet godina bavila preprodajom naftnih derivata. Nakon modernizacije povećana je proizvodnja benzina. 

Kapitulacijom Italije 1943. Rafinerija je došla pod vlast Trećega Reicha, a proizvodnja je bila zaustavljena. U savezničkom bombardiranju i povlačenju nacističkih vojnika postrojenja su bila gotovo u potpunosti razrušena. Nakon rata jugoslavenska država preuzima vlasništvo nad Rafinerijom koja je od tada nastavila djelovati pod nazivom Rafinerija nafte Rijeka (do 1954.), a zatim kao Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka (1953. – 1964.). 

Od 1964. u sklopu Ine

Proizvodnja je ponovno pokrenuta potkraj 1945., a nakon obnove 1948. je proizvodnja dosegnula prijeratnu razinu. Početkom 1960-ih u Rafineriji se proizvodilo 100 posto svih maziva u državi, 75 posto bitumena i 95 posto parafina. Zbog ekspanzije proizvodnje, odlučeno je da se dio pogona preseli na novu lokaciju izvan grada, na urinjski poluotok. 

Rafinerija se 1964. udružila s Rafinerijom nafte Sisak (osnovanom 1927., ugašenom 2019.) i Naftaplinom, poduzećem za istraživanje i proizvodnju nafte i plina, u Kombinat za naftu i plin, koji je već iste godine nastavio djelovati pod nazivom INA – Industrija nafte. Tom integracijom stvoreno je najveće jugoslavensko poduzeće. 

Povratak u mađarsku interesnu sferu 

Riječka rafinerija i danas posluje u sklopu Ine, pa je od 2009. pod izravnom upravom mađarskog MOL-a koji je - i bez većinskog vlasništva - dobio pravo samostalnog odlučivanja u Ina grupi. 

To je vrijeme modernizacije, ali i višestrukih prekida rada. Prvi rok za modernizaciju proizlazio je još iz sporazuma između Ine i MOL-a početkom 2000-ih, a dovršetak se očekivao 2008., no prva faza završena je tek 2011. Najnoviji projekt nadogradnje Rafinerije dovršen je 2026., nakon brojnih odgoda, promjena projekta, pandemije i poremećaja u dobavnim lancima. U osuvremenjivanje Rafinerije uloženo je gotovo 700 milijuna eura.

Umjesto gašenja – duga modernizacija

U stvarnosti je postojala i ideja o gašenju riječke rafinerije, ali su se MOL-ovi upravljači Inom zadovoljili gašenjem sisačke. Rafiniranje je u Rijeci zaustavljeno 2020. zbog manje potrošnje naftnih derivata za vrijeme pandemije. Nakon toga postrojenje je u Rijeci zaustavljano u više navrata zbog remonta, prilagodbe, modernizacije i investicijskih zahvata. Od jeseni 2020. do proljeća 2024. Rafinerija je više od pola vremena bila van pogona. Istodobno su druge dvije MOL-ove rafinerije – u Mađarskoj i Slovačkoj – nastavile s radom, jedino za vrijeme pandemije s manjim kapacitetom.

Riječku rafineriju osnovali su Mađari. Nakon toga njome su upravljali Nizozemci, Talijani, i Nijemci. Nakon nacionalizacije došla je pod hrvatsku upravu, ali uz snažan utjecaj jugoslavenskih saveznih struktura, pa je jedno vrijeme nosila i ime slovenskog komunističkog vođe. Od 1990-ih Rafinerijom u sklopu Ine samostalno je upravljala Hrvatska, a od 2009. vratila se pod mađarski upravljački utjecaj. Danas je kontrolira MOL, kompanija u kojoj mađarska država ima značajan vlasnički i strateški interes. Tako se, gotovo stoljeće i pol nakon osnutka, riječka rafinerija ponovno našla u sferi mađarskih gospodarskih interesa.