Hrvatska
StoryEditor

Bestežinska Hrvatska 2050.

28. Ožujak 2016.

Većina hrvatskog stanovništva trenutačno živi u obiteljskim kućama s okućnicom, kao i prije jednog stoljeća. Za 34 godine mogli bismo živjeti slično

Dok divljačke horde vjerskih fanatika i nakaza pretvaraju u prah korijene istočne civilizacije poput tisućljetnoga grada Palmire, zapadnjački su arhitekti proročki već u 2050., vremenu u kojem će svaki sedmi Zemljanin živjeti u gradu. U njihovoj kristalnoj kugli zrcale se gradovi budućnosti koji funkcioniraju ‘bestežinski’. Nakon stoljeća megalomanije i nebrige za planet, gradovi budućnosti postat će skromni potrošači resursa i tehnološki savršeni mozgovi kojima će upravljati softver te samoodrživi proizvođači energije za vlastite potrebe. Gradove budućnosti takvima zamišlja struka, inženjeri svih profila; urbanisti, arhitekti, strojari, elektroničari, robotičari, informatičari… Osim za tehničku elitu koja će osmišljavati, graditi i nadzirati gradove budućnosti, posla će u njima biti i za sociologe jer će netko morati ‘preodgojiti’ puk i pripremiti ga na život u potpuno virtualnom svijetu u kojem će, primjerice, vrtovi djelomično biti uzgajani i u vertikalnoj perspektivi, što je sad nezamislivo.

Bez semafora

Ono što je čovjek prije pola tisućljeća dobio renesansom, danas mu daje nova tehnologija, koja se razvija munjevitom brzinom i pokorava sva područja života. Stručnjaci predviđaju da će zbog tehnološkog napretka za samo tridesetak godina standard najurbanijega kontinenta Europe, u kojoj je zasad više od dvije trećine od 742,5 milijuna stanovnika urbanizirano, ‘loviti’ Indija, afričke države i Kina, koja već u iduća dva desetljeća namjerava sagraditi oko 50.000 nebodera i imati 220 gradova s više od milijun stanovnika.

Novi gradovi ni u snu neće sličiti današnjim, izgledat će svemirski te tako i funkcionirati, a stari će odjenuti novo ‘tehnološko’ ruho pa će renesansa, barok, klasicizam… energetski pozelenjeti. Bit će samoodrživi, a stari prilagodljiviji, no najveće promjene doživjet će megapolisi i obalni gradovi koji su posebno pogođeni klimatskim promjenama, a koji će se i u ovom stoljeću ubrzano razvijati.

Gradovi budućnosti bit će ‘pametni’, samoodrživi, što znači energetski neovisni, savršeno organizirani, potpuno umreženi na svim razinama, privatnim i poslovnim, idealni za funkcioniranje robota i automatizaciju gotovo svih područja života. Sve vrste građevina u gradovima budućnosti proizvodit će vlastitu energiju i višak pohranjivati u pametne mreže, a upotrebljavat će i kišnicu. Znatno će se promijeniti uvjeti u prometu; semafora više neće biti, samovozni automobili prometovat će ulicama, a taksirat će roboti.

Vizija arhitekata

Arhitekti u viziji budućnosti imaju višenamjenske ekološki građene nebodere namijenjene stanovanju, uredskom i trgovačkom poslu, ali i proizvodnji hrane. Kupcima u trgovinama pomagat će roboti, 3D pisači bit će uobičajeni inventar u mnogima od njih, a proizvodi u trgovinama bit će prikazani na videozaslonu u punoj veličini. Dostavu svega i svačega obavljat će bespilotne letjelice, a umjesto mobitelom građani budućnosti koristit će se minijaturnim računalom za komunikaciju, nešto slično Googleovim naočalama. Superbrza optička vlakna bit će standard 2050. i omogućiti spajanje svih vrsta usluga; zdravstvenih, obrazovnih, komunalnih…, a i upravljanje kućanstvom bit će spojeno na istu gradsku mrežu.

No to istovremeno znači i apsolutnu kontrolu svih čovjekovih postupaka jer će odvijanje života preko mreže značiti prikupljanje velike količine podataka iz svih objekata u središnji kontrolni centar tako da će se na temelju njih, primjerice, moći predvidjeti i mjesta zločina u gradovima.

Budući da na svojem području očekuje još brži rast gradova, Europska unija veliku pozornost usmjerila je na gradove budućnosti, o čijem će razvoju ovisiti i njezini gospodarski, društveni i teritorijalni razvoj i održivost. EU misli dugoročno pa je Europska komisija već objavila plan ‘Gradovi budućnosti’ koji će u 2050. biti visoko energetski učinkoviti. Očekuje se vrlo mala potrošnja energije, koja će se proizvoditi iz obnovljivih izvora tako da se 2050. više nećemo koristiti fosilnim gorivima…

Suvišni pojam urbanizacije

U Hrvatskoj je urbano 60 posto stanovnika, 18 posto ih je u Zagrebu, a očekuje se da će gradskog stanovništva u budućnosti biti i više. Stoga je zanimljivo pitanje kako će hrvatski gradovi izgledati 2050. No teško je povjerovati da ćemo u novim neboderima uzgajati vrtove i da će sve stare zgrade biti energetski obnovljene.

Prof. dr. sc. Tihomir Jukić, voditelj Kabineta za urbanizam Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, tvrdi da je budućnost hrvatskih gradova  teško predvidjeti iz više razloga, a najvažniji je – nedostatak vizije.

– Mnogo je varijabli koje će utjecati na promjene u gradovima: razvoj novih tehnologija, povećanje ekološke osviještenosti, gospodarski razvoj, demografski prirast, migracije... Do 2050. preostale su 34 godine, a možemo se zapitati kolike su se promjene u gradovima dogodile u posljednja tri desetljeća. Nisu bile baš toliko radikalne da bi iz temelja promijenile naše gradove i život u njima. Najveće promjene u urbanizmu i planiranju prostora dogodile su se povratkom vlasništva nad zemljištem početkom 90. godina prošlog stoljeća. Tad je većina krivo shvatila pojam demokracije – i to na način da svatko može raditi i graditi što mu je volja na svom zemljištu.

Ako pogledamo sve one futurističke vizije razvoja gradova od prije stotinu godina, koje su trebale odgovoriti na to kako će izgledati urbano područje u ovom stoljeću, vidimo da se i dalje u najvećem postotku živi u obiteljskim kućama s okućnicom kao i prije jednog stoljeća. A sva maštanja o budućnosti gradova realizirala su se u manjem obujmu samo na razini gradskih središta, tzv. cityja, najčešće komercijalne i društvene namjene i raznih tehnoloških i zabavnih parkova – kaže Jukić, ističući da se danas ne može govoriti o urbanizaciji gradova jer pojam ‘urbanizacija‘ podrazumijeva zauzimanje novih prostora, često poljoprivrednih ili napuštenih, na račun širenja grada.

Postupni proces

S obzirom na smanjeni demografski rast i gospodarsko zaostajanje smanjen je intenzitet širenja gradova. U tijeku je  tzv. sažimanje, odnosno urbana preobrazba zapuštenih i preskočenih dijelova grada.

– Svi su veliki gradovi još potkraj 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća započeli veliku rekonstrukciju gradskih središta, ali taj proces još je slabog intenziteta u hrvatskih gradovima. Očito nisu stvoreni kvalitetni preduvjeti. U većini naših gradova, nažalost, uprave i planeri bave se legalizacijom i točkastom gradnjom zanemarujući viziju razvoja gradova i strategiju kako je provesti. Nedostaje nam dogovoreni koncept i cilj kojem težimo – ističe Jukić.

To može biti pogubno za gradove i trebat će mnogo vremena da se ti procesi isprave. Prema Jukićevim riječima, općenito je prisutna bezidejnost na svim područjima od ekonomije pa do planiranja gradova, na što arhitekti mogu neznatno utjecati.

– Arhitekti na najbolji način nastoje u projekte ugraditi nove tehnologije. Naravno, potrebna je i dodatna edukacija kako bi se pratili novi trendovi i nova iskustva u području gradnje. No to ne znači da time gradnja, osim što postaje kvalitetnija, postaje i jeftinija. Nove su tehnologije u načelu skuplje od tradicionalnog načina gradnje, ali dugoročno, gledajući održavanje i potrošnju energije, na kraju donose uštedu – kaže Jukić.

Hrvatska komora arhitekata i Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, ističe Jukić, nastoje uskladiti zakonsku i ostalu stručnu regulativu s preporukama EU, no to je dugoročan i postupan proces. Zasad je najveći pomak napravljen na polju energetske obnove i energetski učinkovite gradnje.

27. veljača 2024 01:51