Šefovi najvećih stranaka još uvijek, gotovo četiri mjeseca nakon parlamentarnih izbora, nisu prestali plesati svoj politički tango.
Parlamentarni izbori bili su tek uvertira u bitku na politički život ili smrt. Račanovu ‘Možemo izgubiti izbore, ali obraz ne’ Milanović i Karamarko prilagođavaju: ‘Možemo izgubiti saborsku većinu, ali stranku ne’. I tako oba najveća izborna gubitnika nastavljaju izbornu kampanju. Milanović je prvi na testu. A rasplet u SDP-u pozorno se prati i u HDZ-u. Na prvi pogled paradoksalno, ali Karamarko mora navijati za Milanovića. Jer, za tango su potrebna dva plesača. Obojica bez arhetipskog neprijatelja gube razlog postojanja. U tom kontekstu treba promatrati i signale iz drugog ešalona HDZ-a. U stranci je nezadovoljstvo suradnjom s Mostom sve veće: ‘Ne možemo više s njima, previše im popuštamo.’ Karamarkova opozicija sve je jača, iako će novinarima sve to povjeriti samo neslužbeno i još nisu istakli pravog protukandidata aktualnom šefu stranke, a i Plenkoviću se ne ulazi u izravan sukob.
No zato se pušta glas da bi HDZ, u slučaju Milanovićeva pada, bio spreman pregovarati sa SDP-om o velikoj koaliciji i razvrgnuti sporazum s Mostom. Navodno i europski pučani zagovaraju zagrebačku veliku koaliciju, po uzoru na njemačku iz 2005. (Nije nevažno da se ova priča pušta medijima u vrijeme Oreškovićeva gostovanja kod Angele Merkel.) S druge strane, teško da bi i Komadina, pobijedi li Milanovića, pristao na paktiranje s Karamarkom. Podrška iz HDZ-ovih krugova mogla bi mu biti kontraproduktivna. Toga su svjesni i nezadovoljnici u HDZ-u, koji znaju da za veliku koaliciju moraju smijeniti i Karamarka, što će vjerojatno pokušati na predstojećim stranačkim izborima. Iako smo od ovakvog raspleta i mogućega koaliranja nekog poput Komadine ili Picule s Plenkovićem ili Stierom još jako daleko, već i ovi signali iz najveće stranke otvaraju novu mogućnost; makar nakon nekih sljedećih izbora.