Prije godinu dana Gordan Maras, ministar poduzetništva i obrta, tijekom službenog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama sastao se i s iseljenim Hrvatima te ih pozvao investirati u Hrvatsku, a pripadnike druge i treće generacije i na povratak u domovinu djedova i očeva.
Nije prvi hrvatski dužnosnik koji je to učinio, ali iseljeni Hrvati, tradicionalno nostalgično odani domovini, ipak vrlo malo investiraju u Lijepu Našu, a još manje ih se odlučuje na povratak. Teško će se, primjerice, iz Kanade vratiti u domovinu, u kojoj je gotovo 400 tisuća nezaposlenih, a u idućih deset godina isto toliko novih radnih mjesta otvarit će se u kanadskoj pokrajini Alberti. Usput, Thomas Lukaszuk, ministar poslova, kvalifikacija, obuke i rada te kanadske pokrajine posredstvom hrvatskih medija poručuje da će posla biti i za Hrvate pa neki već ‘pakiraju’ kovčege. Bilo bi izvrsno kad bi u Lijepoj Našoj bilo posla za sve nezaposlene, potomke iseljenih Hrvata, te ulagače poput bogate čileanske obitelji Lukšić, koja se poduzetnički angažirala u Hrvatskoj, ali u ovome tekstu više ćemo se baviti trenutačnim hrvatskim fenomenom ‘odljevom mozgova’, odnosno novim gastarbajterima ili prema globalnoj terminologiji - ekspatima.
Povratak snageRiječ je o intelektualnoj i znanstvenoj eliti koja radi na najvažnijim svjetskim istraživanjama u najpoznatijim svjetskim laboratorijima ili u najvećim kompanijama poput Facebooka, Googlea… Ekspati nisu samo hrvatska pojava, riječ je o izvrsnom stručnom kadru bilo koje države koji privremeno ili trajno odlazi u inozemstvo, za razliku od ostalih emigranata, prosječno kvalificiranih radnika. Iako na svjetskom tržištu rada raste nezaposlenost, poslodavci se ‘trgaju’ za ekspatima, čije znanje, ideje i kreativnost tvrtkama jamče inovativnost, konkurentnost i visoki profit. Njihove matične zemlje imale bi iznimno veliku korist od angažmana ‘prebjega’ koji svoje znanje i usluge prodaju u zemljama Europske unije, SAD-u, Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, Kataru, UAE-u, a odnedavno i u Kini. Ekspate kao neiscrpni zlatni rudnik prepoznale su najrazvijenije države, čak i mnogoljudna i donedavno samozatajna Kina, koja poput Engleske i nekih drugih država želi vratiti svoje stručnjake iz inozemstva. No zasad te namjere najlakše ostvaruje Izrael, što se itekako vidi u snazi gospodarstva te države.
Neiskorišteni potencijalHrvatska, nažalost, samo površno medijski poprati svjetski uspjeh svojih ‘odbjeglih’ državljana, a nema ni volje, ni želje, iskoristiti njihov potencijal. Kako drukčije, primjerice, shvatiti odustajanje od primanja hrvatskog znanstvenika Ivana Đikića, molekularnog biologa, za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iako ga je u članstvo 2010. godine primila Leopoldina, najstarija akademija prirodnih znanosti u svijetu. Profesor Đikić znanstvenik je svjetskoga glasa, koji je kao najbolji student u generaciji diplomirao prije roka na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, doktorirao u SAD-u, a karijeru nastavio u Njemačkoj kao voditelj laboratorija u Ludwigovu institutu za istraživanje raka na Sveučilištu Uppsala. Na međunarodnom natječaju 2002. godine Đikić je izabran za profesora na Medicinskom fakultetu Goetheova sveučilišta u Frankfurtu u Njemačkoj. Kao voditelj grupe za molekularnu signalizaciju Instituta za biokemiju sveučilišta Goethe profesor Đikić je otkrio 2004. mehanizam zaštite stanica organizma od karcinoma. To mu je otkriće priskrbilo nagradu Američkog udruženja za istraživanje raka. No znanstveni rad profesora Đikića više je puta nagrađen najprestižnijim nagradama: 2000. godine njemačka zaklada Boehringer Ingelheim dodijelila mu je nagradu u konkurenciji znanstvenika mlađih od 35 godina, 2002. primio je nagradu švedske zaklade Alekx K. Fernstrom za otkrića o faktorima rasta i njihovim receptorima, a istraživačka zaklada Deutsche Forschunggemeinschaft nagradila ga je 2012. najprestižnijom njemačkom znanstvenom nagradom Gottfried Wilhelm Leibniz za 2013. vrijednom dva i pol milijuna eura… Bilo ih je još, a posljednju u nizu nagrada Đikić je dobio prošle godine od njemačke zaklade Ernst Jung za medicinu. Profesor Đikić objavio je više od stotinu znanstvenih radova, a pokušao je i volontirati kao voditelj Laboratorija za molekularnu biologiju tumora u MedILS-u u Splitu, ali profesionalno se razišao s ravnateljem profesorom Miroslavom Radmanom.
Razotkrivena dogmaU molekularnoj biologiji svjetski ekspert postala je i Zagrepčanka dr. sc. Iva Tolić- Norrelykke, molekularna biologinja, voditeljica laboratorija za molekularnu staničnu biologiju i genetiku na Institutu Max Planck u Dresdenu. Istražujući sa svojim timom proces diobe stanica Tolić-Norrelykke došla je do revolucionarnog otkrića koje će utjecati na razvoj novih lijekova za liječenje karcinoma. Znanstvenica Tolić-Norrelykke vodila je tim od deset znanstvenika iz cijelog svijeta, među kojima je bio i zagrebački znanstvenik Nenad Pavin s Fizičkoga odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, kada je razotkrila dugogodišnju dogmu stanične biologije vezanu uz mikrotubule i mehanizam hvatanja kromosoma za vrijeme diobe stanica. Tim područjem već tridesetak godina bave se brojni svjetski znanstvenici, ali tim Tolić-Norrelykke sve ih je preduhitrio. Tolić- Norrelykke predaje na doktorskom studiju u Dresdenu i u Splitu te na nekoliko magistarskih studija u Njemačkoj.
Neprekinute vezeHrvatskog znanstvenika Marina Soljačića, profesora fizike na Massachusetts Institute of Technology, MIT, u Massachusettsu u SAD-u, prestižnom svjetskom tehničkom sveučilištu, zovu novi Tesla. Bavi se bežičnim nezračećim prijenosom energije i stručnjak je za elektromagnetske fenomene, nelinearnu optiku i nanofotoniku. Soljačićev izum bežičnog prijenosa energije zanima američku vojsku te velike američke i japanske tvrtke, ali razvija ga u tvrtki WiTricity, u čijem je vlasništvu revolucionarni bežični punjač, a kojoj je Soljačić jedan od osnivača i članova Uprave. Soljačić je koautor mnogih patenata, a objavio je i brojne znanstvene radove u znanstvenim časopisima. Nisu samo hrvatski biolozi i fizičari svjetski uspješni, to su i informatičari… Prije nekoliko godina Google je ‘zarobio’ Luku Kalinovčića, jednoga od najboljih svjetskih sastavljača softverskih zadataka. Kalinovčić je, čim je diplomirao na zagrebačkom FER-u, zahvaljujući uspjesima koje je osvajao na svjetskim informatičkim natjecanjima, dobio posao programskog inženjera u Googleu u Zürichu u Švicarskoj. Ali nije prekinio veze s hrvatskom informatičkom zajednicom pa je dopredsjednik Znanstvenog povjerenstva Hrvatske informatičke olimpijade.
Ponuda poslaSpomenuta imena samo su dio duljeg popisa hrvatskih ekspata razasutih po svijetu čije bi znanje, iskustvo i globalna umreženost itekako koristili hrvatskom gospodarstvu. Dr. sc. Rebeka Mesarić Žabčić, viša znanstvena suradnica Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu, koja proučava vanjske migracije, suvremene migracije na području Međimurske županije, mladu generaciju Hrvata u Australiji, migracije i interkulturne odnose na primjeru suvremenih škola u Europi, prekooceansko iseljeništvo, posebno u Australiju i SAD te Hrvate izvan domovine u europskim zemljama, drži da bi Hrvatska trebala ciljano okupiti ekspate, eksperte poput Davora Pavune, Ivana Đikića, Ive Tolić-Norrelykke, Hedvig Hricak i mnoge druge te ih zamoliti da svoje znanje, vještine, sposobnosti, ideje i savjete ponude za dobrobit hrvatske znanosti i gospodarstva. - Znam da su mnogi naši znanstvenici koji rade na iznimno odgovornim znanstvenim projektima po svijetu ili pak rade odgovorne poslove u sektorima gospodarstva, spremni besplatno ponuditi savjete, ideje i znanje domovini i da mi to u Hrvatskoj nikako ne bismo smjeli ignorirati ako smo domoljubi i želimo napredak - kaže dr. sc. Mesarić Žabčić navodeći, primjerice, fizičara Davora Pavunu, koji se uspješno borio sa znanstvenim lobijima dok je istraživao nanotehnologiju te postao savjetnik mnogim stranim ministrima, vladama i predsjednicima država. - Hrvatske ekspate u svijetu, znanstvenike i gospodarstvenike, trebamo ‘koristiti’ za umrežavanje na svim područjima i poljima važnima za nacionalni interes Hrvatske na globalnoj razini. Oni su promotori Hrvatske putem svojih struka i postignuća te osnovni ‘kanali komunikacije’ između znanosti i gospodarstva. Hrvatska nema znanstvenu diplomaciju, a koja je itekako važna za otvaranje komunikacijskih kanala na globalnoj razini - dodaje dr. sc. Mesarić Žabčić naglasivši da prije svega takvim ekspertima treba ponuditi posao i uvjeriti ih da su njihove ideje, spoznaje, vještine i znanje važni za Hrvatsku te da će biti cijenjeni.
Potomci koji grizuDr. sc. Mesarić Žabčić drži da treba iskoristiti i mlade visokoobrazovane potomke iseljenih Hrvata koji su neopterećeni hrvatskom prošlošću i ekonomskom situacijom. Oni su rođeni, odgojeni i školovani u uređenijem i discipliniranijem sustavu, u kojem se cijeni znanje, rad, vještine i ideje te koji stalno ‘grizu’ jer su naučeni na konkurenciju u biznisu, znanosti i općenito na mnogim poslovima u globalnom svijetu. - Trebalo bi ih angažirati barem na određeno vrijeme, iako je najbolje i najisplativije zauvijek, za vođenje kompanija ili na savjetnička mjesta te njihovo znanje, iskustvo i međunarodne veze iskoristiti za pokretanje gospodarstva i otvaranje novih radnih mjesta - kaže dr. sc. Mesarić Žabčić predlažući da bi se Hrvatska trebala ugledati na na Kinu, Armeniju ili Izrael, koji potomke svojih iseljenika privlače na povratak raznim programima. Realizacija ideja i poruka dr. Mesarić Žabčić, osim na hrvatsko gospodarstvo, pozitivno bi se odrazila i na demografiju jer zemlja pripada onima koji u njoj žive, a ne onima koji o njoj sanjanju ili za njom tuguju.