Čuvar državne imovine Mladen Pejnović neki je dan u novinama objasnio svoju poziciju između čekića i nakovnja: između stručnjaka i europskih institucija, koji traže brzo dovršavanje privatizacijskih procesa, te populističke javnosti, koja se tomu protivi
Zaista, nije mu lako. Pogotovu kad se pod čekić stavi i cijena, koja će na kraju i najtransparentnijeg procesa biti razlog da ga se optuži za veleizdajničku rasprodaju nacionalnog blaga. A to obiteljsko srebro, vrijedno više od 31 milijarde eura, ipak je nerijetko upitne kvalitete.
Dalmacijavino u stečaju država je uspjela frknuti Marinku Zadri iz jednanaestog pokušaja za četvrtinu prvotno procijenjene vrijednosti. Petrokemija mjesecima uzalud traži investitore, koji se tek naziru u novom partnerstvu Ine i PPD-a. I Imunološki zavod prolazi svoje čistilište, a Motori i dizalice štrajkaju zbog neisplate plaća… Očito, prošlo je vrijeme kad su investitori hrlili i nisu pitali za cijenu. Svaki novi krug privatizacije spušta cijenu, a za to vrijeme tvrtka s najčešće nesposobnom upravom ide prema propasti.
Zato bi trebalo promijeniti privatizacijsku paradigmu. Osim rijetkih paradnih tvrtki s kojima se može zaraditi lova ili politički bodovi (IPO HEP-a, možda i HP-a i HPB-a) danas bi umjesto punjenja proračuna u prvom planu trebalo biti očuvanje radnih mjesta. Pa makar se i ne postigla maksimalna cijena.
Umjesto velikih financijskih apetita Pejnović bi mogao tražiti ozbiljna bankovna jamstva za nastavak proizvodnje i zamrzavanje postojećih prostornih planova, što bi onemogućilo špekulacije sa zemljištem. Onda novom vlasniku ne bi palo na pamet zatvoriti kupljenu tvrtku i poslati radnike na cestu jer ne bi mogao zaraditi rasprodajom nekretnina, kao što se događalo u prijašnjim privatizacijskim svinjarijama. Ma, ostavi ti, braco, najprije bankovno jamstvo pa onda zaustavljaj strojeve!