Hrvatska
StoryEditor

Mediji propuštaju priliku popraviti svijet

26. Rujan 2015.
Piše:
sbabic1

Naša je najveća konkurencija Twitter.’ Tim je riječima urednik europskog izdanja kultnog magazina Time Matt McAllester na prošlogodišnjem Web Summitu u Dublinu vrlo jasno opisao situaciju na današnjem medijskom tržištu.

Ostali sudionici kimali su glavom u znak odobrenja, složili se s tezom da je sintagma ‘građanin novinar’ (citizen journalist) postala nešto posve uobičajeno, medijski ‘mainstream’, a društvene mreže potpuno ravnopravna konkurencija tradicionalnim medijima kako u kontekstu izvještavanja tako i utjecaja na javno mnijenje. No ne toliko davno tradicionalni su mediji bili svojevrstan filtar. Ono o čemu se govorilo tijekom prvih nekoliko minuta televizijskih vijesti ili što je objavljeno na naslovnici smatralo se važnim, a o tome su mahom izvještavali ozbiljni, iskusni novinari. Danas izvještava bilo tko, bez ikakvog ograničenja i ičijeg dopuštenja, i to sa svojih šarenih profila na društvenim mrežama. Društvenim medijima raste uloga u kreiranju stvarnosti; malena strastvena skupina ljudi, naoružana ‘hashtagovima’, uistinu može pokrenuti mase i izazvati, ponekad, tektonske promjene. Zbog te nedvojbene važnosti društvenih medija postavlja se pitanje koja je onda uloga tradicionalnih? Tko ima veću snagu da mijenja svijet i, naravno, može li uopće? Odgovor na to pitanje nije jednoznačan, ovisi o kontekstu, publici i tipu sadržaja koji se konzumira. Primjerice, društvene je medije lako kriviti za veličanje narcisoidnosti (poplava selfija) ili krive uzore (njihova veličina i vrijednosti mjere se brojem fanova na društvenim mrežama), ali su se, s druge strane, pokazali kao sjajan medij za otvaranje nekih društveno-političkih pitanja. Kakvo je domaće medijsko okruženje donekle je otkrila recentna izbjeglička kriza, u kojoj su se, među ostalim, rušile i medijske maske te već u prvim danima pokazale mane i vrline tradicionalnih, ali i društvenih medija.  

Politička obojenost Kako navodi čelni čovjek Ring produkcije i dugogodišnji marketinški stručnjak Dario Vince, klasični mediji pokazali su koliko su strahovito vezani uza stranačku politiku. – Činjenica da se približavamo izborima to je naravno potencirala, ali svejedno je zapanjujuće koliko su ustrajno pojedini novinari, pa i čitave medijske kuće, prostora i vremena dali navijačkim komentarima posvećenima našim političarima i strankama u trenutku kada se oko njih već događala kriza koja se tiče barem polovice svijeta i u kojoj pred njihovim očima promiču rijeke jadnika, bukvalno ugroženih života. Vrlo je malo klasičnih medija koji za sebe mogu tvrditi da umjesto da u nastalom kaosu uspostave čvrsti tijek pouzdanih informacija i približe običnom čovjeku što objektivnije i sveobuhvatnije razumijevanje situacije, nisu ponudili ulje na vatru našim klasičnim unutarnjim podjelama, pa se povremeno u navijačkom žaru služili i dezinformacijama ili naglašeno selektivnim informacijama – objašnjava Vince. Tvrdi i da su kritični tonovi imali opravdanja, ali je time, pogotovo u prvim danima, propuštena prilika da se građanima ponudi objektivno i pouzdano informiranje, što je u svakoj kriznoj situaciji jedini prioritet svakoga klasičnog medija. Istina jest da im je Vlada otežala posao svojem netransparentnim potezima, ali je tako otkrila i slabosti većine medija koji su bez vodstva službenih glasnogovornika izgubili kompas.

Prednosti mreža Također, izbjeglička je kriza ukazala na još jednu slabost domaćih medija, a to je da izvještavaju s društvenih mreža. – Mene su u tom ranom razdoblju ugodno iznenadili 24 sata i N1, koji su bili najaktivniji i najbolje se prilagodili izvanrednoj situaciji, a Nova TV izgledala je kao da ima više novinara od HTV-a – kaže Vince i nastavlja da su društvene mreže iskazale svoje uobičajene mane, ali isto tako i u punoj mjeri pokazale svoje prednosti.Iako su spremno preuzele navijačko predizborno ludovanje iz klasičnih medija, pa čak poslužile i pokušaju širenja dezinformacija (što je srećom u nekoliko navrata na vrijeme uočio i zaustavio Index.hr), one su ipak u velikoj mjeri nadomjestile ono što su klasični mediji propustili.  Prema njegovom mišljenju, premda je na mrežama bilo svega od nekvalitetnih informacija, neobjektivnih stajališta, strašno mnogo samopromocije i jalovih emotivnih eskapada, ukupni je efekt pozitivan. – U startu je prokazana i dobrim dijelom zaustavljena ksenofobna histerija, formiralo se prevladavajuće humano stajalište prema ljudima u nevolji, a usput su sigurno učinjena i brojna dobra djela – zaključuje Vince.

Sindrom žutila U svakom slučaju, izbjeglička kriza samo je apostrofirala nedostatke domaćega medijskog tržišta; prije svega kronični nedostatak stajališta, pa čak i resursa koji bi aktualne probleme bili kadri zagrepsti dublje od površine, a na kraju još je jednom potvrdila da su tradicionalni mediji još uvijek pogubljeni u digitalnoj eri. Kako je naglasio urednik Timea s početka priče, autoritativnost zamijenila je autentičnost. Drugim riječima, prošla su vremena u kojima su se klasični mediji mogli postaviti kao autoritet u izvještavanju, ali i osvještavanju publike o određenim pitanjima. Publici za to više ne trebaju. Autentičnost sadržaja (bez obzira dolazi li od usputnog svjedoka događaja ili iskusnog reportera) ili stajališta (bez obzira na politiku i oglašivače) nova je valuta modernoga medijskog okruženja, o čemu domaći mediji, uz časne iznimke, čini se nemaju pojma. Osim spomenutog mediji u kontekstu pozitivnog utjecaja na javno mnijenje pate i od sindroma žutila ili kako to kaže dugogodišnja novinarka i urednica Nada Mirković, žurnalistički je sadržaj dobio drugorazredno mjesto u klasičnim medijima, a mediji koji se temelje na pravom žurnalizmu imaju drugorazredni utjecaj na javno mnijenje. Dominantni su oni koji prate uglavnom industriju zabave, sport i ‘scenu‘. – Ipak, televizijski informativni programi kod nas još imaju začuđujuće veliku gledanost, možda najveću. Utječu li oni doista na javno mnijenje? Samo rijetko, rekla bih. Informativni programi naših nacionalnih televizija daju priključak na stvarnost, ali veoma je rijetko dublje analiziraju, ne donose pravi uvid u ono što se oko nas događa. Gospodarstvo se gotovo i ne prati, recimo, ili veoma površno. Je li to problem medija ili ljudi koji danas kod nas rade u medijima? Teško je reći, to je kao pitanje što dolazi prije, kokoš ili jaje? – kaže Mirković, koja se slaže s Vinceom da su mediji odraz politike, njome obilježeni. – Politika je kod nas krajnje populistička, usmjerena na kratkoročne ciljeve, ona prva frizira stvarnost, koju onda mediji preuzimaju tako friziranu. Spin na spin. Dubljeg uvida nema. Žurnalistički proces doista su supstituirali interaktivni mediji – analiza društva pretvorila se u jedan veliki chat neupućenih ili jedva upućenih. Teorije zavjera polako zamjenjuju pravi uvid, a internet postaje ‘učitelj’ – objašnjava Mirković i dodaje da društveno utjecajni političari na Zapadu pozorno prate klasične medije, a novinarstvo u Hrvatskoj i u politici ima drugorazrednu ulogu jer se lideri obraćaju drugim i najrazličitijim PR sredstvima: ponajprije koriste se institucijama vlasti u promociji svojih interesa.

Medijska močvara Suvlasnik Jabuke TV-a, urednik i kolumnist Romano Bolković, smatra da se danas mediji drastično razlikuju od onih otprije par desetljeća. Nekadašnji su bili mediji teksta, a današnji su mediji slike. Čak je i televizija nekoć stvari opisivala i tumačila, a ne prikazivala, baš kao što danas čak i novine stvari radije predstavljaju tabloidno umjesto da tumače.– Nekoć su mediji bili neslobodniji, ali učeniji. Danas je moguće kazati sve, koliko god nemušt govor bio. Hrvatski su mediji močvara koja uzima na tisuće života, a nije dostojna nijednoga od njih. Nevjerojatan je nerazmjer između hrvatskih medija i hrvatskih novinara: znam desetke i desetke izvanrednih novinara, ali jedva da znam dva, tri poštena medija – kaže Bolković.Smatra da mediji nisu samo opis stvarnosti, nego su oni takva vrsta opisa koja mijenja stvarnost.– Tako rečeno to zvuči pompozno, ali recimo – predizborne ankete; izriču li raspoloženje elektorata ili ga sugeriraju? U naravi je medija ‘self-fulfilling prophecy’, to jest oni su proročanstvo koje se samim izricanjem ostvaruje. Sjećate li se poduke ‘Građanina Kanea’: ljudi će misliti ono što im on kaže da misle. Mediji su softver kojim procesuiramo stvarnost ili barem njegov redovit ‘update’. Mjesto su na kojemu društvo proizvodi ideje o sebi, poprište društvene refleksije. Pitanje mogu li mediji utjecati pozitivno naivno je koliko je dobrohotno: naravno da mogu, jedino, mediji nemaju jednostavnu ulogu prosvjete. Prije je to stvar interesa nego općeg dobra i boljitka – zaključuje Bolković.  

Nada za ‘tradicionalce’ No dobra je stvar što za domaće klasične medije još ima nade. Ili, stvar još uvijek nije toliko otišla u ‘papar’ da su publici suvišni (publici koja je gladna sadržaja koji nije samo zabavni). Stručnjakinja za komunikaciju i partnerica u agenciji 404 Martina Pintarić smatra da se društvene mreže i tradicionalni mediji nadopunjuju te da je u upravljanju komunikacijama važno voditi računa o jednima i drugima: – Sadržaj i dalje najčešće dolazi s tradicionalnih medija, a raspravlja se kasnije na društvenim mrežama. Iako utjecaj društvenih mreža raste i dalje je pokrivenost koju imaju tradicionalni mediji veća – kaže ona. I Vince smatra da će se, s obzirom na to da situacija koja je pokrenula izbjegličku krizu nije ni blizu svoga kraja, brzo pokazati limiti društvenih mreža. Svakim će danom, kaže, rasti potreba za brzom i doista kredibilnom informacijom, a to na lokalnoj razini ipak trebaju pružiti klasični mediji.

26. svibanj 2022 12:40