Priča o Brodarskom institutu pokazni je primjer države koja ne zna što bi sa svojim vlasništvom. Danima se piše o egzodusu stručnjaka iz Instituta. Otišlo je dvadesetak inženjera nezadovoljnih plaćom i neperspektivnošću.
Glavni direktor Instituta Vladimir Koroman traži od vlasnika desetak milijuna kuna na godinu, što je više od četvrtine prihoda, a predstavnik vlasnika Mladen Pejnović tvrdi da Brodarski mora sam zaraditi za plaće, i to je sasvim legitiman zahtjev. Koroman odgovara da mogu skucati za plaće, ali da nemaju ‘sape’ izdvajati za razvoj i infrastrukturu. A tu je i vrijedna oprema i slastan zalogaj od 10 hektara zemljišta.
Danas se dižu krediti za plaće koji samo odgađaju neizbježno. Ne vrijedi tu nikakav ‘minuli rad’ od 65 godina u kojima je izrađeno i ispitano 1400 modela brodova i 1200 modela propelera, projektirani deseci ratnih brodova i podmornica… Institut nije spasio ni opjevani putnički katamaran Millenium Diamond za Olimpijske igre u Londonu 2012. I upravo te slavne godine Institut je nabio 12 milijuna kuna gubitka, od čega nikako da se oporavi.
Stoga je legitimno pitanje treba li Hrvatska brodarski pokazni ‘butik za šminkanje državnog ugleda’ ili je katamaran bio na klimavim poslovnim nožicama. U međuvremenu je direktor navodno dao na razmatranje plan restrukturiranja. Kako je na čelu Instituta još od 2004., imao je vremena napisati ga. A i ova je vlast imala vremena zatražiti pravi program na vrijeme. Ne (samo) od direktora, nego putem javnog natječaja. Na koji se može javiti i sadašnji šef Instituta. I to ne samo s programom preživljavanja, nego s pravim razvojnim dokumentom, za koji bi i država kao dobar gospodar iskeširala investicijski poguranac. No onda bi deset hektara zemljišta bilo iskorišteno na produktivan način, i bez kupoprodaje.