Mukotrpni put na Zapad po slovenskim autocestama

Optimistično je izgledala vijest o tome kako je Izvršno vijeće Sabora 6. veljače 1990. odlučilo da Hrvatska sa Slovenijom potpiše pismo namjere o gradnji autoceste od Zagreba do Šentilja.

 

To je bio dio šireg plana stvaranja Pyhrnske autoceste (Austrija – Slovenija – Hrvatska – Jadran). Dionica Zagreb – Maribor – Šentilj – Graz – Linz trebala je biti glavni srednjoeuropski koridor prema Jadranu. Međutim, raspad Jugoslavije ubrzo je prekinuo zajedničko planiranje. Uslijedile su ratne godine i vrijeme stagnacije. Prioriteti su se promijenili. Hrvatska se fokusira na A1 (Zagreb–Split), a Slovenija na A1 (Šentilj–Ljubljana–Koper).

 

Ipak, Hrvatska je 2004. pokrenula gradnju ceste Zagreb – Macelj, i dovršila je 2007. godine. Sloveniji je trebalo još 11 godina za izgradnju 40-ak kilometara od Macelja do Maribora, ali dionica Maribor – Šentilj do danas nije izgrađena kao autocesta, nego je ostala brza cesta. Postoje tek planovi za gradnju punog profila, ali bez rokova. 

 

Koliko god je Hrvatskoj nekad Šentilj bio važan kao najbliži izlaz na Zapad, a i danas je najznačajniji turistički pravac, cesta prema Ljubljani i tunelu Karavanke ipak je ekonomski 'najteža' – prije svega izvozno i logistički, pa je logično što je dio glavnog europskog TEN-T koridora.

 

Međutim, ni s tom cestom nemamo previše sreće. Dionica od Zagreba do Bregana izgrađena je već do 1979. kao prva u punom profilu, a modernizirana je 2000. godine. Međutim, Slovenija je imala druge prioritete, gradila ceste na 'slovenskom križu' – od istoka prema zapadu, a onda od sjevera prema jugu. 

 

Tunel Karavanke pušten je u promet još 1991., a cesta od Ljubljane do Jesenica izgrađena je 2000., osim jedne dionice od 10-ak kilometara koja je završena 2008. Dionica od Ljubljane prema Zagrebu dovršena je tek 2004. Na toj je trasi još preostala druga cijev tunela Karavanke – Austrijanci su svoj dio završili 2023., ali slovenska strana kasni i trebala bi biti gotova do 2028. godine.    

 

Cijela priča cesti do tunela Karavanke, kao i o 36 godina dugoj gradnji nedovršene ceste do Šentilja, pokazuje kako je kompliciran (bio) hrvatski put do Europe – ne samo u političkom, nego i u prometnom smislu.