‘;
Tko s jednim okom i pola uha prati događaje na domaćoj političkoj sceni, nije s iznenađenjem dočekao vijest da je u utrci za predsjednika Socijaldemokratske partije (SDP) pobijedio Siniša Hajdaš Dončić. Po struci je ekonomist, čak ima titulu docenta, točnije doktora ekonomskih znanosti, a u realnom je sektoru radio samo godinu dana, i to u zabočkoj Regeneraciji. Nakon toga je četiri godine bio pročelnik za gospodarstvo, poljoprivredu, turizam i komunalne djelatnosti Krapinsko-zagorske županije, a radio je i kao direktor Zagorske razvojne agencije, sve dok nije postao župan.
Doduše, tu i tamo predaje na različitim poslovnim školama i na sveučilištu Libertas mikroekonomiju i makroekonomiju. Otkad je izabran za predsjednika, Hajdaš Dončić dao je nekoliko izjava u kojima je ponavljao da SDP vidi kao stranku progresivne ljevice, pa smo ga najprije pitali što taj pojam znači za njega, to više što se iza njega obično krije politika većih poreza. No za njega, kaže, taj pojam znači potporu radnicima, sindikatima, kao i malim i srednjim poduzetnicima, koji su također radnici.
– To znači da je SDP otvoren za sve one koji rade i koji rade sami. Mislim pritom na veliki dio onih koji nisu dio velikih korporacija i koji nemaju podršku velikih odjela od računovodstva do marketinga, a koji su u Hrvatskoj prepušteni sami sebi jer nemaju podršku institucija, koje uglavnom ne funkcioniraju i nisu jednake prema svima. Progresivna ljevica za mene, osim podrške radnicima, znači i zelene politike u gospodarstvu. Također, progresivna ljevica zagovara uvođenje poreza na ekstraprofit multinacionalnih kompanija koje, zahvaljujući svom monopolističkom položaju, ostvaruju iznimnu ekstradobit. Međutim, te multinacionalne kompanije mogu same sebi smanjiti takva oporezivanja ako aktivno pridonose lokalnim zajednicama, bilo povećanim plaćama bilo donacijama za kulturu, sportske zajednice ili, primjerice, za vatrogasce.
Znači sve ono što se već i radi na temelju ESG-a.
– Recimo da je to sve dio ESG-a, možemo to nazvati i tako. Nadalje, za mene progresivna ljevica znači jačanje institucija, prije svega onih koje se bave zaštitom tržišnog natjecanja, što bi primjerice strane trgovačke lance koji se potpuno drugačije ponašaju u svojim matičnim zemljama trebalo navesti da se jednako ponašaju u Hrvatskoj. Za to je potrebna promjena cijelog jednog načina razmišljanja u Hrvatskoj i više razgovora o razvoju, a manje o rastu. Razvoj je mnogo šira komponenta od ekonomskog rasta. Rast se temelji na stopama BDP-a, rastu zaposlenih i rastu nezaposlenih. Mene to ne zanima, zanima me pojam razvoja, koji je širi.
Kad govorimo o ekstraprofitu, tu biste oporezivali sve ili samo određene sektore?
– Tu prije svega mislim na sektor energetike, na dobavne lance i na bankarski sektor. Apsolutno je nedopustivo da bankarski sektor u sklopu dividende u godinu i pol dana izvuče dvije i pol milijarde eura iz hrvatskoga financijskoga krvožilnog sustava i taj novac preda maticama u drugim državama. To je hrvatski novac koji se mogao iskoristiti za veće mirovine i za drugačije socijalne transfere, ali tu je i novac za subvencije za malo i srednje poduzetništvo.
Vlada i jest pokušala bankama uvesti porez na ekstraprofit, ali postojali su očito dobri argumenti iz bankarskog sektora zbog kojih se na kraju odustalo od tog nauma. Kako biste se nosili s ‘argumentiranjem‘?
– Vrlo jednostavno. U Hrvatskoj je akumuliran veliki iznos štednje, bilo u nekretninama bilo na bankovnim računima, i moja progresivna lijeva politika temelji se na ideji da višak bogatstva ne treba biti pasivno pohranjen u nekretninama, već da se treba aktivno vraćati u hrvatski financijski sustav. Vlada tu nešto sramežljivo radi izdavanjem domaćih obveznica. Kao država imamo priliku izdavati više domaćih obveznica kako bismo na taj način financirali ili refinancirali specifične državne potrebe.
O. K., ali tako radikalan prijedlog poreza na ekstraprofit nije podržao ni Europski parlament, pa i u EU-u se ekstra oporezuju samo energetske kompanije.
– Svjestan sam da Hrvatska mora biti prisutna za stolom s drugim zemljama članicama EU-a, no isto tako vjerujem da Hrvatska može i treba imati vlastitu fiskalnu politiku. Fiskalna politika nije propisana, za razliku od monetarne, i upravo zato smatram da država mora biti snažna, odnosno snažnija od multinacionalnih kompanija.
Kako bi SDP, da je na vlasti, oporezivao plaće, koliko bi IT freelancer platio poreza, a koliko IT-jevac zaposlen u banci, tko će biti kandidat stranke za premijera i za kakve je političke influensere SDP otvorio vrata pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju tjednika Lider.