Hrvati najkasnije u EU odlaze od roditelja: Tri priče otkrivaju zašto

Desetljećima ciljamo visoko kotirati na raznim mjernim ljestvicama koje nas uspoređuju ili s drugim članicama EU-a ili s drugim zemljama u svijetu. Bez obzira na temu (BDP, konkurentnost, korupcija, izvoz, investicije...), obično se vrtimo oko sredine. No postoji ljestvica na kojoj smo uvjerljivo prvi – dob napuštanja roditeljskoga gnijezda.

 

Prema dvama posljednjim izvješćima Eurostata, iz rujna 2026. i rujna 2025., Hrvatska je rekorder u Uniji. Iz prošlomjesečnog izvješća jasno je kako prvu poziciju držimo s 31,5 godina starosti mladih koji se osamostale (financijski i stambeno), što je čak mrvu više nego godinu prije, kada je ta dob bila 31,3 godine. Dakle, dob odlaska od roditelja blago raste, što nikako nije poželjan trend.

 

Doduše, raste i u EU-u – prosjek Unije iznosi 26,3 godine, dok je lani bio 26,2 godine. Da to nije nikakva utjeha, pokazuju i druge brojke. Prema Državnom zavodu za statistiku, čak 89,1 posto mladih u Hrvatskoj u dobi od 16 do 29 godina i dalje živi s roditeljima, što je također najviši postotak u EU-u. Ako se skupina mladih suzi na dob između 25 i 34 godine, njih 62,3 posto još uvijek dijeli kućanstvo s roditeljima.

 

Neusporedivo je to, primjerice, s Finskom, u kojoj mladi napuštaju roditeljski dom već s 21 godinom, ili s Danskom, u kojoj se ta dob vrti oko 22 godine. Hladni zapadnjaci, odmahnut će rukom većina i kao zaključak vjerojatno stisnuti tipke 'navike', 'regija', 'mentalitet', 'mediteransko-obiteljski stil života'.

 

No to bi bio prečac. Osim što se mladi teže zapošljavaju (o tome je Lider pisao nebrojeno puta, pa i nedavno, u rujnu), i oni koji se zaposle sve teže pronalaze posao u struci, istodobno sve teže pokrivajući osnovne troškove života, posebno stanovanja. Da, plaće su rasle (iako se trend rasta polako zaustavlja), ali rastu i troškovi života (inflacija nam je također među najvišima u Europi, posebno u eurozoni). Koliko mladih danas uopće može planirati obitelj, putovanja ili vlastiti dom bez pomoći roditelja?

 

Je li financijska neovisnost postala nedostižan luksuz? To su pitanja na koja statistika ne odgovara. Stoga smo odgovore potražili izravno od mladih koji se pokušavaju financijski osamostaliti, no nitko od naših anketiranih sugovornika u tome još nije uspio.

Konkretno, 36-godišnja Z. G. (nije se javno željela potpisati imenom zbog strogih pravila kompanije u kojoj je zaposlena) radi u multinacionalnoj tvrtki koja razvija rješenja za različite sektore i usmjerena je na razvoj i proizvodnju naprednih tehnologija. Zaposlena je u sektoru korporativnih komunikacija. Na pitanje koliko se dugo pokušava osamostaliti i zašto joj to ne uspijeva kaže kako se problemom osamostaljenja intenzivno bavi posljednjih nekoliko godina, dok aktivna potraga za stanom traje već godinu i pol.

 

– Glavna su prepreka s kojom se suočavam, kao i većina moje generacije, nerealne cijene nekretnina na tržištu. Iako sam u pravilu zadovoljna svojim primanjima, činjenica je da rast plaća nije pratio eksplozivan rast troškova stanovanja i života općenito. To je sustavni problem na razini države, a ne pitanje politike pojedine tvrtke. Slika je danas potpuno drukčija nego prije desetak godina – iznos od 200 i više tisuća eura nekada je bio dovoljan za komforan stan od stotinjak kvadrata, dok danas za isti novac možete kupiti jedva četrdesetak kvadrata. Kada u proces kupnje prve nekretnine ulazite sami, s jednom plaćom, to postaje gotovo nemoguća misija – žali se naša sugovornica dodajući da je, kada stavi brojke na papir i napravi računicu budućih mjesečnih troškova, matematika neumoljiva.

 

Prosječna bi rata kredita u njezinu slučaju iznosila oko 700 eura, pa čak i više. Kada se na to zalijepe režije, hrana, osnovne potrepštine za kućanstvo, telekomunikacijske usluge, benzin i obvezna osiguranja poput dopunskog – dakle, isključivo egzistencijalni troškovi bez kojih se teško može funkcionirati – brzo stignemo do iznosa prosječne hrvatske plaće od oko 1500 eura.

 

– U takvom scenariju na kraju mjeseca ne ostaje doslovno ništa za štednju ili nepredviđene životne situacije. To je surova realnost s kojom se suočava svaki samac koji pokušava kupiti vlastiti kvadrat. Koje su mi onda uopće opcije otvorene? Najam stana u trenutačnim okolnostima ne vidim kao dugoročno rješenje jer su cijene najamnina također nerealno visoke. Smatram da mi je u tom slučaju financijski isplativije plaćati ratu kredita za nešto što će jednog dana ostati u mojem vlasništvu.

 

Da su najamnine razumne i da postoje naznake pada cijena nekretnina, vjerojatno ne bih žurila s kupnjom. No u ovakvoj situaciji jedina bi alternativa kupnji bila trajno ostajanje u roditeljskom domu. Moj je trenutačni plan nastaviti potragu dok se ne pojavi nekretnina koju si uistinu mogu priuštiti, a istodobno radim i drugi posao kako bih povećala mjesečni budžet i osigurala si život koji nije puko preživljavanje od prvog do prvog – iskrena je Z. G.

 

Na pitanje koliko se u ovoj fazi još uvijek mora oslanjati na roditeljsku pomoć odgovara kako su njezini roditelji umirovljenici koji su proveli 11 godina u podstanarstvu prije nego što su uspjeli izgraditi kuću u kojoj je odrasla. Podigli su četvero djece, s prosječnim primanjima i bez ikakva financijskog zaleđa, a uspjeli su odvojiti i određeni iznos za svakoga od njih kako bi im olakšali odlazak iz roditeljskoga doma.

 

– Njihovoj se požrtvovnosti neizmjerno divim i na tome sam im beskrajno zahvalna. Ipak, tu njihove financijske mogućnosti prestaju. Nemamo naslijeđenih nekretnina niti obiteljskoga kapitala koji bi mi olakšao kupnju stana. Ono što moji roditelji pružaju jest neprocjenjiva moralna podrška i osjećaj sigurnosti – spoznaja da se u slučaju bilo kakve životne krize uvijek mogu vratiti pod njihov krov pruža mi mir koji nema cijenu.

 

No žalosno je gledati kako mladi, obrazovani ljudi koji pošteno i odgovorno rade svoj posao danas ne mogu ostvariti osnovne preduvjete za dostojanstven život – poput rješavanja stambenoga pitanja, kupnje automobila i pokrivanja uobičajenih životnih troškova. Ovdje uopće ne govorimo o putovanjima ili nekome luksuzu, već o elementarnim životnim potrebama. To je doista poražavajuća slika našeg društva, no u duhu našeg mentaliteta ostaje nam tješiti se time da uvijek može biti i gore – rezignirano zaključuje.

Dvadesetsedmogodišnja Helena Mrzljak nešto je optimističnija. Radi u privatnoj poliklinici kao fizioterapeutkinja. Živi s roditeljima pa trenutačno nema većih troškova režija i hrane jer to financiraju roditelji, na čemu im je itekako zahvalna.

 

– Trošim na odjeću, tu i tamo neko putovanje, kino i podosta vjenčanja jer su sad svi oko mene odlučili stvoriti svoje obitelji. Uz to, većinu novca stavljam na štednju. Bez svojih roditelja zapravo ne bih uspjela ništa uštedjeti. Plaća mi je 1550 eura, od toga 800 eura odmah stavim sa strane za štednju. Uz to imam i svoj obrt, sad već drugu godinu. Od njega bih ove godine trebala zaraditi oko tri tisuće eura i to također sve ide u štednju.

 

Obrt se bavi izradom rukotvorina (vez, šivanje, heklanje igračaka i torbica). Dodatno sam zaposlena i kao trenerica u taekwondo klubu. Tamo odem jednom tjedno na treninge i tu i tamo odradim koje natjecanje. Od toga imam 120 eura mjesečno. Nije puno, ali imam dugogodišnjeg partnera s kojim se želim preseliti. On živi u maloj garsonijeri u Sesvetskom Kraljevcu za koju plaća dosta malo, ali ondje nema mjesta za dvije osobe.

 

Tražili smo neki stan za najam u koji bismo se preselili zajedno, međutim, stanovi su ili u groznom stanju ili najam stoji oko 900 eura. Na kraju smo odlučili pokušati zajedno podignuti kredit i kupiti stan jer toliko možemo plaćati i ratu kredita – priča nam Helena dodajući kako u ovom trenutku, prema sadašnjim primanjima, mogu zatražiti oko 200 tisuća eura kredita. S time, jasno je svakome čitatelju, ne mogu kupiti odgovarajuću nekretninu. Naime, planiraju obitelj pa im za veći stan taj iznos prema sadašnjim cijenama jednostavno nije dovoljan.

 

– Pokušavamo se odseliti već godinu dana. Nažalost, izgleda da će to još potrajati, što me iznimno frustrira. Iskreno, ne znam koliko bi mi velika plaća trebala biti da bih mogla kupiti neki normalan trosobni stan u Zagrebu. Smatram da moja plaća i nije toliko malena, pogotovo sa svim dodacima od obrta i taekwondoa, ali ja jako puno i radim, praktički po cijele dane. I uz svu tu žrtvu kupnja stana izgleda mi nedostižno – zaključuje Helena, ističući kako je mladima općenito najveći problem stan, bez obzira na to kupuju li ga ili su u potrazi za najmom, i to je glavna prepreka napuštanju roditeljskoga doma.

Ni 29-godišnja A. Z. (nije se željela predstaviti imenom) nije bolje sreće. Trenutačno nigdje nije zaposlena. Radila je dulje od četiri godine u jednom zagrebačkom burger shopu, no on se lani zatvorio. Radila je ondje zajedno s partnerom pa su zatvaranjem lokala oboje ostali bez primanja. Inače, kako je završila medijsku kulturu, za lokal je posljednjih godina vodila promotivne aktivnosti, dizajn i društvene mreže. U međuvremenu su se dvaput selili u drugi stan jer ista razina njihovih plaća nije mogla pratiti rast cijena najma. Ovoga su ljeta oboje otišli raditi na sezonu, nešto su, kaže, zaradili. Uz neizbježno 'ali'.

 

– Još smo kratko na otoku, ima još nešto sitno turista. Kada se i ovdje sve zatvori, ne vraćamo se u Zagreb, vraćamo se u Županju, za početak roditeljima. Kad nađemo neki posao, onda ćemo tek moći vidjeti možemo li si priuštiti vlastiti stan ili kuću i hoćemo li uopće ostati u Županji ili možda postoji neki sitni tračak mogućnosti da se vratimo u Zagreb. Trenutačno nijedna opcija ne izgleda dobro, no ako ništa drugo, sretni smo što su nam roditelji živi i što kod njih možemo potražiti utočište dok ne vidimo ima li za nas mjesta u Hrvatskoj – priča nam A. Z.

S najnižom stopom zaposlenosti mladih u cijeloj Uniji opcije ne izgledaju sjajno. Iako smo u ovom tekstu izdvojili samo tri primjera iz prakse koji pokazuju kako kasni odlazak od roditelja nije izbor, nego nužnost, sva tri itekako pokazuju temeljni problem – potpunu neusklađenost visine plaća s cijenama najma i kupnje nekretnina te troškovima života.

 

Usporedimo to s Finskom i Danskom, zemljama iz kojih mladi najbrže odlijeću iz gnijezda. Mladi u Finskoj zarađuju prosječno oko tri tisuće eura, uz prosječne cijene najma manjih garsonijera i stanova između 600 i 1100 eura. U Danskoj mladi na početku karijere zarađuju između 3300 i 3700 eura, pri čemu se najam garsonijere ili manjega stana kreće od oko 900 eura u manjim gradovima do 1600 eura u Kopenhagenu.

 

Stanovi su ondje vrlo skupi, kao uostalom i na cijelom Zapadu, no razlika je u računici vidljiva iz aviona. Fincima i Dancima ipak ostaje ponešto i za samostalan život i za štednju, i to je jezičac na vagi koji statistika, koja broji samo dob napuštanja roditelja, ne obuhvaća.