Hrvatski paradoks: Radnika nedostaje, a mladi teško dolaze do posla

Kakav smo god razvojni model kroz povijest prakticirali, Hrvatska je oduvijek imala problematičnu stopu zaposlenosti, dakle nizak udio zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu. Ta se stopa, tradicionalno među najnižima u EU-u, počela pomicati naviše tek nakon 2015., kada smo se izvukli iz šestogodišnje recesije. Od tadašnjih 56 posto do današnjih 69,2 posto solidan je pomak (iako je prosjek EU-a 76,1 posto), no ni za to vrijeme nismo riješili enigmu – nezaposlenost mladih.

 

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), u osam ovogodišnjih mjeseci na Zavod se prijavilo gotovo 32 tisuće mladih (između 15 i 29 godina). Doduše, trend nakon 2023., čini se, usporava – u 2023. na Zavod za zapošljavanje prijavilo se 66 tisuća mladih, u 2024. njih 60.750, a u 2025. njih 60.569. Ove će godine, s obzirom na brojku u prvih osam mjeseci, to sigurno biti bliže 50 tisuća. Trend je, dakle, dobar.

No svejedno, na tržištu rada danas imamo svojevrstan paradoks: ukupna je zaposlenost vrlo visoka i poslodavci u brojnim sektorima i dalje teško pronalaze radnike, a istodobno mladi znatno teže ulaze na tržište rada.

 

U HUP-u naglašavaju kako je stopa zaposlenosti mladih od 15 do 24 godine pala u 2025. na 24,3 posto, što je čak 10,2 postotna boda ispod prosjeka EU-a, dok je stopa njihove nezaposlenosti porasla sa 16,8 na 18,3 posto. Hrvatska je tako među članicama EU-a s najnižom zaposlenošću mladih.

 

– Problem, međutim, nije samo u broju radnih mjesta. Hrvatska ima strukturni problem prijelaza mladih iz obrazovanja na tržište rada. OECD upozorava na to da je hrvatsko strukovno obrazovanje još uvijek nedovoljno povezano s potrebama gospodarstva, da učenicima često nedostaju praktične kompetencije te da je udio učenja temeljenog na radu premalen. Posljedica je situacija koja na prvi pogled izgleda nelogično: poslodavci tvrde da ne mogu pronaći ljude s potrebnim kompetencijama, dok dio mladih istodobno ne može pronaći posao.

 

Dobar je pokazatelj problema i činjenica da u Hrvatskoj samo 6,4 posto mladih tijekom formalnog obrazovanja istodobno radi, što nas svrstava na dno EU-a. U Nizozemskoj je takvih mladih 74,3 posto, u Danskoj 56,4 posto, a u Njemačkoj 45,8 posto. Naravno da se obrazovni sustavi razlikuju i te brojke ne možemo izravno preslikavati, ali razlika vrlo jasno pokazuje koliko je kod nas još uvijek velik jaz između obrazovanja i prvog stvarnog iskustva rada – poručuju Jasminka Martinović, direktorica HUP-Udruge poslodavaca u obrazovanju, i Hrvoje Stojić, glavni ekonomist HUP-a, koji godinama upozorava upravo na taj problem.

 

A kada je o obrazovanju riječ, podaci HZZ-a pokazuju da je na burzi najviše onih sa završenom srednjom školom. Konkretno, u prvih osam ovogodišnjih mjeseci, od oko 25 tisuća mladih na burzi više od deset tisuća posao traži sa srednjom stručnom spremom, dok je između tri i četiri i pol tisuće, ovisno o mjesecu, onih s višim i visokim obrazovanjem, dakle onih koji i tehnološki razumiju vrijeme u kojem rade.

 

Naglašavaju to i poslodavci koji vele kako više nije dovoljno govoriti samo o tome imamo li dovoljno informatičara. AI, analiza podataka, kibernetička sigurnost i digitalne kompetencije postaju potrebni u gotovo svim djelatnostima – od industrije i logistike do financija, turizma i zdravstva. Europska komisija i u izvješću Digital Decade 2026. upozorava da nedostatak ICT stručnjaka i jaz u digitalnim vještinama ograničavaju digitalnu transformaciju i rast produktivnosti Hrvatske.

 

– Zato je posebno nelogično da smo u trenutku kada se borimo za svakog mladog čovjeka povećali trošak njihova zapošljavanja. Od 2025. bitno je skraćeno oslobođenje od plaćanja zdravstvenog doprinosa za mlade radnike, koje je prije vrijedilo pet godina. Za poslodavca to znači da mladog čovjeka bez radnog iskustva, kojeg tek treba uvesti u posao i dodatno educirati, više ne prati poticaj koji je kompenzirao dio tog početnog troška.

 

Tu treba ispraviti i jedan čest nesporazum. Zdravstveni doprinos nije davanje koje se skida iz neto plaće mladog zaposlenika, nego doprinos na plaću koji plaća poslodavac. Oslobođenje zato smanjuje trošak rada i ostavlja poduzeću veći prostor za zapošljavanje, razvoj i rast primanja mladog radnika. U uvjetima usporavanja gospodarstva to postaje još važnije jer će poduzeća biti opreznija pri novom zapošljavanju, a prvi na udaru takve opreznosti mogu biti upravo ljudi bez radnog iskustva – poručuju Martinović i Stojić.

Kako svaki poslodavac priželjkuje radnike s iskustvom ili barem dodatno educirane, i HZZ mlade uključuje u svoje programe različitih mjera i potpora. Ukupno, u 12 različitih mjera, mladi čine oko 40 posto obuhvaćenih nezaposlenih, pri čemu ih je najviše, oko 97 posto, u programu stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa.

Vjerojatno i zbog toga nezaposlenost u prosjeku ne traje dugo. U ovoj ih je godini najviše u kategoriji onih koji su posao tražili – ili su samo toliko proveli u evidenciji – najviše tri mjeseca. Ovisno o mjesecu, takvih je između 5,5 i devet tisuća. Između tri i šest mjeseci posao traži prosječno tri do četiri tisuće mladih, između tisuću i pol i dvije tisuće mladih posao traži između šest i devet mjeseci, dok je onih koji posao traže dulje od tri godine, pa su praktički nezapošljivi, relativno malo – oko 600 do 700.

 

Pritom nije svugdje u Hrvatskoj jednako – mladi su najteže zapošljivi u Splitsko-dalmatinskoj i Osječko-baranjskoj županiji, no ne cvjetaju ruže ni mladim Zagrepčanima, koji su treći na geografskoj listi nezaposlenosti.

 

U HUP-u zato naglašavaju kako mladima treba olakšati ulazak na tržište rada, ali i obrazovanje snažnije povezati s kompetencijama koje će gospodarstvu trebati za tri, pet ili deset godina.

 

– To znači povećati učenje temeljeno na radu, sustavno uključiti poslodavce u razvoj programa, razvijati dualne modele obrazovanja, povećati dostupnost kvalitetne prakse i mentorstva u poduzećima te omogućiti puno brži razvoj kratkih i fleksibilnih obrazovnih programa kada se na tržištu pojavi potreba za novim kompetencijama. Posebno treba razvijati digitalne i AI kompetencije ne samo na ICT studijima nego horizontalno, kroz obrazovni sustav. Tu vidimo prostor i za stručne kratke studije, mikrokvalifikacije i druge fleksibilnije oblike obrazovanja. Ako gospodarstvo danas utvrdi da mu nedostaje određena kompetencija, ne možemo čekati četiri ili pet godina da prva generacija završi novi studijski program. Sustav mora biti sposoban reagirati puno brže.

 

Važno je pritom razlikovati nezaposlenost mladih od NEET populacije. Hrvatska je posljednjih godina napredovala u smanjenju udjela mladih od 15 do 29 godina koji nisu ni zaposleni niti uključeni u obrazovanje ili osposobljavanje: taj je udio pao s 19,8 posto 2015. na 10,8 posto 2025. To pokazuje da se određene stvari mogu mijenjati onda kada postoji kontinuirana politika. Međutim, susjedna Slovenija danas je na 7,6 posto, što pokazuje i koliko prostora još imamo – poručuju Martinović i Stojić, dodajući kako demografija cijelu temu čini još ozbiljnijom.

Hrvatska, naime, u idućim godinama neće imati problem viška ljudi, nego njihova manjka. Zato si ne možemo dopustiti da mlada osoba završi obrazovanje, mjesecima ne pronađe prvi posao ili radi posao ispod svojih kvalifikacija, pa potom odseli u državu koja joj nudi bolju profesionalnu perspektivu.

 

Zbog toga pitanje zapošljavanja mladih nije samo socijalna politika. To je pitanje konkurentnosti, produktivnosti i demografske održivosti zemlje. Ako smo već uložili javni novac u obrazovanje mladog čovjeka, ekonomski je racionalnije stvoriti uvjete da ovdje dobije prvi kvalitetan posao, razvija kompetencije i povećava svoju produktivnost nego ga obrazovati za tržište rada neke druge države.

 

Dakle, ne trebamo birati između obrazovne politike i poreznog rasterećenja mladih. Trebamo oboje. Mladom čovjeku treba dati kompetencije koje tržište traži, omogućiti mu da iskustvo počne stjecati još tijekom obrazovanja, a poslodavcu učiniti racionalnim da upravo njemu pruži prvu priliku. Ako želimo zadržati mlade koje smo sami obrazovali, njihov prvi posao u Hrvatskoj moramo učiniti lakšim, a ne skupljim.