Biznis i politika
Mladi u Hrvatskoj sve teže planiraju budućnost, brojke zabrinjavaju
20. studenoga 2026.
Mladi bez budućnosti
foto
Nesigurni poslovi i skupo stanovanje otežavaju osamostaljivanje, a stručnjakinje upozoravaju na psihološku cijenu života bez stabilnosti
Dugo se već u svijetu i među makroekonomistima raspravlja o potrebi pronalaženja boljeg pokazatelja od BDP-a za mjerenje blagostanja neke države. BDP pokazuje mnogo toga, ali ne i kvalitetu života, jedan od onih pokazatelja koje je teško svesti na brojke, a koji čine ključnu razliku.
Posebno je to važno mladima, koji čine oko 16 posto stanovništva i među kojima je iseljavanje osobito izraženo. Riječ je o velikom dijelu društva od kojeg se očekuje da bude visokoobrazovan, fleksibilan i spreman na brze promjene na tržištu rada. Od mladih se traži da ostvare profesionalnu i financijsku samostalnost u sve složenijim gospodarskim uvjetima, a da pritom ne znamo prate li ta društvena očekivanja stvarne mogućnosti koje im sustav nudi.
Svaki peti mladi zaposlenik radi na određeno vrijeme
Kako ističu u Mreži mladih Hrvatske (MMH), jedna je od najvećih prepreka s kojima se mladi suočavaju stambeno osamostaljivanje, o čemu smo već detaljno pisali. Drugi je velik izazov nesigurnost na tržištu rada.
– Prema podacima Eurostata, ugovor na određeno vrijeme u Hrvatskoj ima oko 20 posto mladih u dobi od 15 do 29 godina, u usporedbi sa samo 5,8 posto zaposlenih u dobi od 30 do 54 godine. Mladi su znatno izloženiji prekarizaciji rada, što izravno ugrožava njihovu financijsku stabilnost i mogućnost dugoročnog planiranja. Slične probleme imaju i mladi koji rade izvan standardnih ugovora, bilo kao samozaposleni ili putem različitih honorarnih angažmana, gdje su prihodi nestabilni, a socijalna zaštita slaba.
Posebnu pozornost moramo posvetiti i mladima u takozvanom NEET statusu, odnosno onima koji nisu ni u sustavu obrazovanja niti su zaposleni. Njihov je udio 2025. iznosio 10,8 posto, što je nešto niže od prosjeka EU-a (11 posto) i velik napredak u odnosu na ranije godine, kada je dosezao gotovo 20 posto. Ipak, ti mladi ljudi i dalje su pod velikim rizikom od socijalne isključenosti i dugotrajnog ispadanja s tržišta rada – tumače u MMH-u.
Uz ekonomske prepreke, mladi nose i golem psihološki teret. Suvremeno društvo naglasak stavlja gotovo isključivo na individualni uspjeh i osobnu odgovornost, dok se solidarnost i kolektivna odgovornost guraju u drugi plan. Društvene mreže taj pritisak dodatno pojačavaju promoviranjem idealiziranih životnih stilova, brze zarade i nerealnih standarda.
Istodobno, radne kulture često slave neprestanu produktivnost i stalnu dostupnost. Takva kultura neprestanog rada, poznata kao hustle kultura, kod mladih može dovesti do kroničnog stresa, gubitka ravnoteže između privatnog i poslovnog života te profesionalnog izgaranja.
– Tako dolazimo do glavnog paradoksa današnjice, privida meritokracije. Mladima se poručuje da uspjeh ovisi isključivo o njihovu trudu i sposobnostima, dok se sustavno ignorira činjenica da ne krećemo svi s iste startne linije. Kada izostane podrška institucija, mladi se oslanjaju na 'sigurnosnu mrežu' svojeg obiteljskog zaleđa, a oni koji ga nemaju plaćaju cijenu svakodnevno, bilo svojim zdravljem ili odgađanjem života.
Zato nam ne trebaju nove deklaracije o mladima kao budućnosti, nego usklađene, konkretne javne politike, sada: priuštivo stanovanje, sigurni ugovori o radu te dostupna socijalna i psihološka pomoć za sve mlade, neovisno o njihovu radnom statusu – kategorični su u MMH-u.
Društvo mladima šalje proturječne poruke
Na istom su tragu i dvije stručnjakinje kojima su mladi u središtu profesionalnog interesa. Dok su prethodne generacije imale relativno linearan i predvidiv karijerni i životni put, nameće se pitanje kako na kognitivni i emocionalni razvoj mladih utječe spoznaja da žive u kulturi kratkoročnosti, obilježenoj ugovorima na određeno vrijeme, nestabilnim stambenim prilikama i nemogućnošću dugoročnog planiranja.
Gordana Kuterovac Jagodić, profesorica u trajnom izboru i predstojnica Katedre za razvojnu psihologiju Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, objašnjava da, kada je budućnost neizvjesna, dio naših kognitivnih i emocionalnih resursa ostaje zauzet praćenjem mogućih prijetnji.
Točno je i da je 'socijalni sat', odnosno društveno očekivanje da u određenoj dobi preuzimamo određene uloge, danas sve fleksibilniji i tolerantniji na odstupanja. Ipak, i dalje postoji, pa se mlade procjenjuje prema tome koliko ga se pridržavaju. Uspješnima se smatraju ako sve obave na vrijeme – završe studij, pronađu partnera i stalan posao – i po redu: najprije škola, zatim brak i djeca.
S druge strane, dopušta im se i veća sloboda istraživanja. Mogu živjeti s partnerom prije braka, ne moraju žuriti s osnivanjem obitelji i mogu mijenjati životne planove. Tako, kaže profesorica, dobivaju dvostruke poruke: društvo im govori da ne moraju žuriti, ali ih istodobno procjenjuje prema tome koliko su brzo ostvarili tradicionalne pokazatelje odraslosti.
– Zauzetost naših kognitivnih i emocionalnih kapaciteta osiguravanjem i zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba, poput stana, hrane i energije, ne ostavlja nam prostor da se razvijamo u smjeru viših psiholoških potreba, poput samoaktualizacije. Primjerice, mlada osoba koja ima stabilan posao može planirati godišnji odmor, podizanje kredita, preseljenje ili osnivanje obitelji.
Osoba koja ne zna hoće li za nekoliko mjeseci imati posao mora velik dio mentalne energije usmjeravati na pitanje što će se dogoditi ako ostane bez prihoda.
Neizvjesnost također slabi osjećaj osobne kontrole i predvidivosti te mladima smanjuje osjećaj stabilnosti i psihološke sigurnosti potrebne za razvoj identiteta, autonomije i vlastitih potencijala. Trajna nesigurnost okoline može dovesti do kroničnog stresa, stalne pripravnosti i psihološke iscrpljenosti. Međutim, i današnje vrijeme ima prednosti.
Nije sve bilo bolje nekada, kada je bilo teško pronaći posao. Često su životi bili rigidniji, s manje prostora za individualni izbor. Današnji mladi imaju više mogućnosti istraživanja i promjene životnog smjera. Međutim, sloboda izbora nije isto što i sloboda bez sigurnosti – precizira Kuterovac Jagodić.
Posao i diploma više nisu jamstvo samostalnosti
Mladi, dakle, žive paradoks. Od njih očekujemo nikad veću fleksibilnost, mobilnost i samostalnost, dok su istodobno oslabljeni temelji koje su imale prethodne generacije, poput sigurnih ugovora o radu i priuštivog stanovanja.
Dunja Potočnik iz Instituta za društvena istraživanja, odnosno njegova Centra za omladinska i rodna istraživanja, smatra da je riječ o jednoj od temeljnih proturječnosti suvremenog društva.
Ističe da je pri razmatranju položaja mladih u Hrvatskoj važno razlikovati fleksibilnost koju pojedinac slobodno bira od one koju mu nameću okolnosti. Mogućnost promjene posla ili mjesta stanovanja može biti izraz autonomije, ali prihvaćanje povremenih angažmana zato što nema drugih mogućnosti oblik je nesigurnosti, a ne slobode.
– Od mladih se sve češće očekuje neprestano usavršavanje i stjecanje novih kompetencija. Međutim, ni dodatno obrazovanje, certifikati i osobni angažman ne mogu sami po sebi nadoknaditi nedostatak kvalitetnih radnih mjesta, dostojanstvenih plaća i dostupnog stanovanja. Upravo zato problem ne treba svoditi na individualnu odgovornost mladih. Njihova se autonomija ne može ostvariti bez društvenih i institucionalnih uvjeta koji omogućuju stvarno planiranje života – upozorava Potočnik.
Pritisak na neprestano usavršavanje i produktivnost, dodaje, potrebno je promatrati u širem kontekstu društvenih očekivanja i nesigurnosti s kojima se mladi suočavaju.
Podaci istraživanja Instituta za društvena istraživanja, provedenih u okviru projekata posvećenih dobrobiti mladih, strukturama potpore i kvaliteti života, upozoravaju na porast depresivnosti, anksioznosti i stresa među mladima u usporedbi s razdobljem prije pandemije.
Pritom više od četvrtine mladih prijavljuje teške simptome depresije, oko 20 posto tešku anksioznost, a gotovo trećina visoku razinu stresa. Simptomi izgaranja izraženiji su među studentima nego među zaposlenima te među mladim ženama, što upućuje na potrebu razvoja ciljanih programa potpore.
No ti nalazi ne dokazuju da su društvene mreže ili imperativ produktivnosti jedini uzroci pogoršanja mentalnog zdravlja.
– Dobrobit mladih ne možemo odvojiti od društvenih okolnosti u kojima odrastaju. Stres ne proizlazi samo iz velikog broja obveza, nego i iz osjećaja da pojedinac nema kontrolu nad vlastitom budućnošću, da se njegov trud ne pretvara u očekivane rezultate i da neizvjesnost nema jasan završetak. Posebno je problematično to što se odgovornost za suočavanje s takvim pritiscima često prebacuje na mlade – tumači Potočnik.
Rad na određeno vrijeme, honorarni poslovi bez odgovarajuće socijalne zaštite i platformski rad postali su stvarnost za velik broj mladih. No možemo li uopće govoriti o planiranju budućnosti i osamostaljivanju ako im je radni status kronično nestabilan i ne omogućuje kreditnu sposobnost?
Potočnik kaže da taj raskorak dobro ilustriraju rezultati istraživanja IDIZ-a. Iako se udio mladih zaposlenih na neodređeno vrijeme povećao u odnosu na razdoblje prije desetak godina, sama činjenica da mlada osoba radi ne znači da od vlastitog rada može osigurati dostojanstven život.
Prema rezultatima tih istraživanja, oko desetine zaposlenih mladih imalo je neto plaću ispod minimalne, a manje od pet posto plaću od najmanje 1600 eura.
Kreditna je sposobnost pritom važan pokazatelj mogućnosti uključivanja u društvo i ostvarivanja samostalnosti. Mladi mogu biti obrazovani, zaposleni i imati redovite prihode, a ipak ne ispunjavati uvjete za stambeni kredit zbog nedovoljnog kontinuiteta zaposlenja ili nestabilnosti prihoda.
Tako nastaje začarani krug: bez stabilnog zaposlenja teško je osigurati stan, a bez riješenog stambenog pitanja otežano je ostvariti druge životne ciljeve, uključujući zasnivanje obitelji.
Stoga se osamostaljivanje ne može promatrati isključivo kao pitanje osobne zrelosti i individualnih odluka. Pritom velik udio mladih radi prekovremeno i na poslovima izvan svoje struke, što smanjuje njihove mogućnosti za osamostaljivanje i dovodi do gubitka vještina vezanih uz primarnu struku, upozorava Potočnik.
Kad se osobna vrijednost mjeri samo uspjehom
Kuterovac Jagodić dodaje da problem nije u ambiciji i osobnom razvoju, nego u tome što se vlastita vrijednost sve češće mjeri postignućima. To može voditi štetnom perfekcionizmu, strahu od neuspjeha, anksioznosti i iscrpljenosti.
Društvene mreže dodatno pojačavaju pritisak stalnim uspoređivanjem s idealiziranim prikazima tuđih života.Kod studenata se to može očitovati kao težnja savršenim ocjenama, usmjerenost na ocjene umjesto na učenje i razumijevanje gradiva te uključivanje u brojne izvannastavne aktivnosti samo radi nagrada ili životopisa, a ne iz stvarnog interesa.
Takav pristup može dovesti do akademskog izgaranja, narušenog mentalnog zdravlja, pa čak i odustajanja od fakulteta ili razvoja pretjerane kompetitivnosti i manjka empatije.
Pritom se zanemaruju nejednake životne mogućnosti i strukturne prepreke s kojima se pojedini mladi suočavaju, od siromaštva i oskudice do zdravstvenih ograničenja i obiteljskih teškoća. Odgovornost za uspjeh i neuspjeh sve se više prebacuje na pojedinca, uz poruke da se nije dovoljno trudio ili da je sam kriv za vlastiti položaj.
Zato mladima, smatra Kuterovac Jagodić, treba vratiti pravo na pogreške, odmor, dovoljno dobar uspjeh i nesavršenost. Osobna vrijednost i ljubav trebaju biti bezuvjetni, a ne se mjeriti produktivnošću te akademskim i profesionalnim uspjehom.
Što se događa kada mladi izgube povjerenje u institucije?
Kako takvi trendovi traju već dulje vrijeme, otvara se i pitanje kako nedostatak stabilnih i vjerodostojnih društvenih uzora utječe na povjerenje mladih u društvo i institucije.
Kuterovac Jagodić objašnjava da, iz perspektive socijalnog učenja, mladi velik dio svojih stavova i vrijednosti oblikuju promatrajući ponašanje važnih osoba u obitelji, društvenih autoriteta, ali danas i medijskih osoba.
– Ako pritom vide da se uspjeh češće povezuje s vezama nego s kompetencijama, da se odgovornost izbjegava, štoviše, nagrađuje se neodgovornost i nepošteno ponašanje, kriminalci izbjegavaju kazne i ne vraćaju pokradeno, te da za različite ljude ne vrijede ista pravila, mogu razviti osjećaj da se trud, poštenje i odgovornost zapravo ne isplate.
Možemo ih potaknuti na nepoštena i 'snalažljiva' ponašanja, a one koji su pošteni navesti da se percipiraju slabima, naivnima i 'bedastima', štoviše, biološki nespremnima za preživljavanje – upozorava profesorica.
Dodaje da je psihološki posebno problematičan velik raskorak između onoga što društvo govori i onoga što mladi svakodnevno doživljavaju
Posljedica može biti povlačenje iz društvenog života, politička i društvena neaktivnost, gubitak povjerenja u institucije ili prihvaćanje zaključka da je prilagodba nepoštenim pravilima jedini način uspjeha.
Jesu li današnji mladi doista manje otporni?
Znači li sve to da su mladi danas krhkiji i manje otporni od prethodnih generacija? Ili jednostavno otvorenije govore o problemima s kojima se suočavaju?
Kuterovac Jagodić ne slaže se s tvrdnjom da su današnje generacije nužno krhkije ili manje otporne
– Smanjenje stigmatizacije primanja psihološke pomoći i prisutnost stručnih suradnika u školama doveli su do sve veće normalizacije traženja pomoći, čak i svojevrsne mode prema kojoj je nužno imati svojeg psihoterapeuta. Dakle, osim realnih životnih okolnosti koje su se usložile, ubrzale i postale zahtjevnije, pa se s njima teže nosimo, porast prijavljivanja poteškoća može dijelom odražavati veću osviještenost i spremnost mladih da govore o problemima – objašnjava.
Ipak, smatra da je važno razlikovati odbijanje nezdravih uvjeta od odustajanja pred svakom teškoćom.
Psihološka otpornost podrazumijeva sposobnost podnošenja frustracije, aktivnog suočavanja s preprekama i ustrajnosti u onome što započnemo i što nam je smisleno i važno, ali i prepoznavanje situacija koje nas dugoročno iscrpljuju.
– Kako kaže jedna poslovica, nije važno koliko puta padneš, nego koliko puta ustaneš. Mislim da je upravo to bit otpornosti: ne izbjeći svaki pad, neuspjeh ili teškoću i prepreku, nego razviti sposobnost da se nakon pada ponovno pridignemo i krenemo dalje – poručuje Kuterovac Jagodić.
Obitelj ostaje glavna sigurnosna mreža
Ako su problemi s kojima se mladi suočavaju sve složeniji, postavlja se pitanje tko bi im trebao pružiti sigurnost i podršku.
Potočnik objašnjava da je pojam zaštitnih ili sigurnosnih mreža početkom 2000-ih zamijenjen pojmom otpornosti, što se dogodilo u gotovo svim članicama EU-a.
No u razvijenijim članicama do tada je već bio izgrađen sustav sigurnosnih mreža, odnosno javnih institucija s educiranim stručnjacima za rad s mladima te mreža centara koji mladima pružaju potporu izvan formalnih institucionalnih okvira.
– Riječ je o organizacijama koje mogu biti u partnerstvu s organizacijama civilnog društva, a mogu biti i u potpunosti pod okriljem javnih institucija. One mladima ne pružaju samo savjet i podršku, nego i organizirane aktivnosti te prostor u kojem sami mogu organizirati vlastite aktivnosti i pokazati inicijativu i kreativnost – tumači Potočnik.
U Hrvatskoj obitelj i dalje ima iznimno važnu ulogu u osiguravanju materijalne i emocionalne sigurnosti mladih. To potvrđuje i činjenica da mladi u Hrvatskoj među najkasnijima u Europi napuštaju roditeljski dom, o čemu smo također detaljno pisali.
Gotovo četvrtina mladih ne planira imati djecu
No koliko god obiteljske sigurnosne mreže bile snažne, one nisu dovoljne za zasnivanje vlastite obitelji ako nema sigurnosti zaposlenja i prihoda.
Potočnik ističe rezultate istraživanja Zaklade Friedrich Ebert, provedenog 2024. u suradnji s Institutom za društvena istraživanja u Zagrebu, prema kojem 23 posto mladih ne planira imati djecu.
To je znatan porast u odnosu na 2018., kada je takav odgovor dalo 6,4 posto mladih.
Mladi koji planiraju potomstvo u prosjeku žele imati dvoje djece, dok prosječnu dob za rođenje prvog djeteta procjenjuju na 26 godina.
Te podatke, upozorava Potočnik, treba tumačiti oprezno. Oni ne znače nužno da gotovo četvrtina mladih trajno odbacuje roditeljstvo, nego upućuju na složenije i individualiziranije obiteljske planove.
Otvara se stoga pitanje jesu li mladi danas, unatoč svim strukturnim preprekama, redefinirali uspjeh izvan tradicionalnih okvira sigurnog posla i vlastitog stana ili su te težnje i dalje važan izvor frustracije.
Potočnik smatra da dio mladih doista više ne svodi uspjeh isključivo na stabilan posao, brak i vlasništvo nad nekretninom.
No bilo bi pogrešno zaključiti da su napustili težnju za ekonomskom sigurnošću. Stabilno zaposlenje, dostojanstvena plaća i vlastiti životni prostor i dalje su ključni preduvjeti samostalnosti.
Ono što se promijenilo jest njihova spremnost da za ostvarivanje materijalne sigurnosti žrtvuju sve druge aspekte života.
U društvu u kojem se gospodarska i geopolitička neizvjesnost sve više isprepleću s osobnim životnim planovima, pitanje položaja mladih zato nije samo pitanje njihove otpornosti i sposobnosti prilagodbe. Ono je i pitanje uvjeta koje im društvo pruža kako bi mogli graditi vlastitu budućnost.
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
čitajte lider u digitalnom izdanju
