Plaće na papiru rastu, ali podaci ECB-a otkrivaju opasan hrvatski jaz

Ako to ne činite i sami, zasigurno znate nekoga iz bliske okoline tko i dalje cijene u eurima preračunava u nekadašnje kune. Za velik dio građana to preračunavanje daje sliku stvarne vrijednosti neke robe ili usluge, a mnogima pokazuje (i dokazuje) koliko je inflacija proteklih nekoliko godina podivljala. Koji se psihološki mehanizam krije iza toga, ali i koje socijalno-psihološke posljedice donosi rast nejednakosti, za Lider govori Zvonimir Galić, redoviti profesor na Odsjeku za psihologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, na kojem je 2003. diplomirao, a 2008. i doktorirao. Poslijediplomsko obrazovanje stjecao je i na američkim i australskim sveučilištima. U središtu su njegova znanstvenog interesa motivacija i odlučivanje u organizacijskom i potrošačkom ponašanju.

Prošle su već gotovo četiri godine otkako smo uveli euro, no i dandanas mnogi u svakodnevici preračunavaju cijene u kune. Zbog čega se neki još nisu odmaknuli od bivše valute?

– Ne bih rekao da se to odnosi samo na neke ljude; gotovo kod svakoga od nas postoji domena u kojoj i dalje preračunavamo. Baratanje valutom kognitivna je vještina koja se, kao i svaka druga, svladava i usavršava ponavljanjem. Kad smo tek prešli na euro, nastao je apsolutni kaos, no toga kao da nije bilo pri kupnji stanova ili automobila. Njih smo i prije 1. siječnja 2023. računali u eurima. Euro nam, dakle, nije bio nepoznata valuta, ali bio je nepoznat u svakodnevnoj potrošnji – za kavu, mlijeko, kruh ili salamu. Tu se javlja i problem s nominalnim vrijednostima: brojevi su znatno manji, pa ih je teže razlikovati. Prije je bilo lakše uočiti razliku između 10 i 12 kuna nego danas između jednog i 1,26 eura. To je čisti kognitivni fenomen. S vremenom smo se, stječući naviku i iskustvo, kalibrirali na iznose kojima smo svakodnevno izloženi. Danas nam je jasno koliko stoji kava za 1,90, 2,10 ili 2,30 eura, no ostala je takozvana srednja domena – ljetovanja, putovanja, odlasci na večere – stvari u kojima nemamo toliko često iskustvo plaćanja. Tu ljudi i dalje preračunavaju. Nitko se više ne čudi cijeni kave, ali čut ćete: 'Platili smo večeru za dvoje s pićem 130 eura. Znaš li ti da je to tisuću kuna?'

Ukidanje dvostrukog iskazivanja cijena trebalo je ubrzati privikavanje. Kako je to utjecalo na građane?

– Za razvoj te kognitivne vještine jednostavno treba vremena. To smo istraživali prvih godinu dana i pokazalo se da je u trenutku ukidanja dvojnih cijena oko 50 posto ljudi i dalje redovito ili često preračunavalo cijene u kune. Samo ukidanje dvostrukog iskazivanja imalo je dvije strane. S jedne je strane bilo negativno jer je dio građana gurnulo u neracionalniju kupnju zato što još nisu bili dovoljno kalibrirani na novu ljestvicu vrijednosti; s druge ih je strane natjeralo na suočavanje sa stvarnošću. Vještina se razvila bolje u segmentima u kojima imamo više iskustva, a za rjeđe kupnje proces će još potrajati.