Biznis i politika
Sidrene cijene: Rizik da troškovi nadmaše koristi čak 87 posto
19. listopada 2026.
foto Shutterstock
Simulacija Nikole Nikšića pokazuje visok rizik ekonomske neisplativosti, a najveći trošak novih pravila snosit će mali poduzetnici i obrtnici
Vladina mjera sidrenih cijena, zamišljena kao jedan od instrumenata za obuzdavanje inflacije, mogla bi hrvatskom gospodarstvu donijeti više troškova nego koristi, a pritom imati zanemariv utjecaj na rast potrošačkih cijena.
Prema novoj ekonomskoj analizi Nikole Nikšića iz konzultantske tvrtke Konter, čak i uz mjere kojima bi se poduzetnicima olakšala provedba novih pravila, procijenjena vjerojatnost da ukupni troškovi nadmaše društvene koristi iznosi 87 posto. U povoljnijem scenariju, koji uključuje promjenu potrošačkih navika i intenzivnije uspoređivanje cijena, taj se rizik smanjuje na 72 posto.
Još je nepovoljniji scenarij u kojem se nova pravila uvode bez dodatnih olakšica za poduzetnike. U tom slučaju simulacija pokazuje gotovo stopostotnu vjerojatnost negativnog ekonomskog učinka. Procijenjeni troškovi tijekom petogodišnjeg razdoblja iznose 302 milijuna eura, dok bi koristi dosegnule samo 49 milijuna eura. Razlika je negativnih 253 milijuna eura.
To su najvažniji nalazi Nikšićeve analize rizika uvođenja sidrenih, odnosno baznih cijena i obvezne objave cjenika.
Pritom nije riječ o službenoj procjeni stvarnih budućih troškova, nego o ilustrativnoj simulaciji provedenoj na temelju pretpostavki, jer cjelovit kvantitativni model troškova i koristi mjere nije bio dostupan. Ipak, rezultati otvaraju pitanje koje je dosad uglavnom ostajalo u sjeni rasprava o tehničkim detaljima provedbe: koliko će nova regulacija stajati poduzetnike i državu, a koliko će od nje građani doista imati koristi?
Temeljni je problem, pokazuje analiza, jednostavan. Troškovi uvođenja novih pravila gotovo su sigurni, dok je njihov učinak na inflaciju neizvjestan i, prema dostupnim pokazateljima, vjerojatno vrlo malen.
Cijene će biti vidljivije, ali ne nužno i niže
Vlada je sidrene cijene predstavila kao dio jedanaestog paketa mjera za zaštitu građana od inflacije. Nakon snažnih kritika poduzetnika, prvotni početak primjene, planiran za 1. listopada, odgođen je za 17. studenoga. Ministarstvo gospodarstva u međuvremenu je pripremilo nove pravilnike, o kojima traje javno savjetovanje do 13. studenoga.
Prijedlog je ublažio neke administrativne zahtjeve, osobito za djelatnosti u kojima se cijene formiraju dinamički ili individualno ugovaraju. Međutim, ključna obveza ostala je nepromijenjena: trgovci i pružatelji usluga morat će uz aktualne cijene isticati i njihove referentne vrijednosti iz ranijeg razdoblja.
Za većinu proizvoda i usluga referentni datum je 10. rujna 2026., dok se za šest kategorija robe široke potrošnje primjenjuje 2. svibnja 2025.
No upravo se tu krije najveće ograničenje cijele mjere. Sidrena cijena nije najviša dopuštena cijena i trgovcu ne zabranjuje poskupljenje. Ona potrošaču samo pokazuje koliko je neki proizvod ili usluga poskupjela u odnosu na referentni datum.
Država, dakle, ne ograničava cijenu, nego pokušava utjecati na ponašanje potrošača i trgovaca. Pretpostavka je da će kupci, kada jasnije vide poskupljenja, češće uspoređivati ponude, birati povoljnije trgovce i tako stvarati pritisak na smanjenje cijena.
Problem je što za takav učinak zasad nema dovoljno čvrstih dokaza.
U analizi se podsjeća da je godišnja inflacija u rujnu iznosila 4,7 posto, pri čemu su cijene energije porasle 20,5 posto, a usluga 7,6 posto. Istodobno je rast cijena hrane, pića i duhana iznosio samo 0,2 posto, dok su industrijski neprehrambeni proizvodi bez energije pojeftinili 1,4 posto.
To znači da najveći pritisci na inflaciju dolaze upravo iz područja na koja sidrene cijene teško mogu djelovati. Cijene energije ovise o međunarodnim tržištima i posebnim regulatornim mehanizmima, dok rast cijena usluga velikim dijelom proizlazi iz povećanja plaća, manjka radne snage i turističke potražnje.
Čak i ako potrošač vidi koliko je neka usluga poskupjela, to ne znači da ima mogućnost pronaći jeftiniju alternativu.
Simulacija pokazuje gubitak i u povoljnijem scenariju
Kako bi procijenio moguće ekonomske posljedice, autor analize proveo je Monte Carlo simulaciju s 10 tisuća ponavljanja. Riječ je o metodi koja ispituje velik broj mogućih ishoda, uz različite pretpostavke o troškovima, koristima i ponašanju sudionika na tržištu.
Promatrano je petogodišnje razdoblje od 2027. do 2031., uz tri scenarija.
U prvom, bez dodatnih mjera ublažavanja, procijenjena sadašnja vrijednost troškova iznosi 302 milijuna eura, a koristi 49 milijuna. Očekivani negativni ekonomski učinak iznosi 253 milijuna eura.
Drugi scenarij pretpostavlja da država uvede besplatne alate za izradu cjenika, izuzme dio najmanjih poduzetnika, pojednostavni tehničke zahtjeve i ograniči neke administrativne obveze. Troškovi se tada spuštaju na 179 milijuna eura, a koristi povećavaju na 96 milijuna. Unatoč tome, očekivani negativni rezultat iznosi 83 milijuna eura.
Treći, najpovoljniji scenarij uključuje i pretpostavku da potrošači počnu intenzivnije koristiti javno dostupne cjenike, uspoređivati ponude i mijenjati kupovne navike. Tada bi koristi mogle dosegnuti 136 milijuna eura, uz troškove od 180 milijuna, što i dalje daje negativan rezultat od približno 43 milijuna eura.
Nije riječ o novcu koji bi država izravno izgubila iz proračuna, nego o procijenjenoj razlici između ukupnih ekonomskih troškova i koristi za društvo, preračunatoj na današnju vrijednost.
Zato ni vjerojatnosti od 87 ili 72 posto nisu empirijski utvrđene vjerojatnosti stvarnog neuspjeha Vladine mjere, nego ishodi unutar zadanog simulacijskog modela. One ipak pokazuju koliko ekonomska opravdanost mjere ovisi o pretpostavci da će transparentnost doista utjecati na cijene.
Koliko bi cijene morale pasti da se mjera isplati?
Jedan od zanimljivijih rezultata analize jest procjena minimalnog učinka koji bi sidrene cijene morale ostvariti da ukupne koristi nadmaše troškove.
Prema simulaciji, uz administrativne olakšice mjera bi morala trajno sniziti razinu cijena obuhvaćene potrošnje za približno 0,15 do 0,16 postotnih bodova tijekom promatranog petogodišnjeg razdoblja.
Na prvi pogled to se ne čini mnogo, ali riječ je o učinku koji bi se morao održati, a ne o jednokratnom pojeftinjenju nekoliko proizvoda. Prema izračunu iz analize, takav bi pad razine cijena značio približno 40 milijuna eura godišnje koristi za potrošače.
Za sada, međutim, nema empirijskih dokaza da bi sidrenje moglo ostvariti upravo takav učinak.
Ministarstvo gospodarstva ranije je isticalo da je uvođenje referentnih cijena kod hrane i robe široke potrošnje pridonijelo usporavanju inflacije. No autor upozorava da se takva povezanost ne može smatrati dokazom uzročno-posljedične veze.
Na cijene hrane istodobno utječu kretanja cijena sirovina, troškovi nabave, međunarodna tržišta i potražnja. Bez usporedne analize koja bi izdvojila djelovanje same mjere nije moguće pouzdano utvrditi koliki je njezin stvarni doprinos.
Posebno je problematično što se regulacija sada širi i na usluge, za koje je usporedba cijena znatno složenija nego kod standardiziranih proizvoda u trgovinama.
Najveći teret ponovno pada na male poduzetnike
Osim neizvjesnih koristi, analiza upozorava na nerazmjernu raspodjelu troškova.
Veliki trgovački lanci uglavnom raspolažu razvijenim informacijskim sustavima, centraliziranim bazama proizvoda i zaposlenicima zaduženima za ažuriranje cijena. Za njih je prilagodba dodatni trošak, ali se može rasporediti na velik broj prodajnih mjesta i proizvoda.
Kod obrtnika i mikro poduzetnika situacija je drukčija. Za malu trgovinu, frizerski salon ili obiteljski posao svaka nova evidencija, izmjena oznaka ili prilagodba cjenika predstavlja dodatni administrativni posao koji često obavlja sam vlasnik.
Analiza u ilustrativnom modelu pretpostavlja da jednokratno isticanje baznih cijena po obvezniku može stajati od 100 do 600 eura, dok prilagodba sustava za objavu cjenika može iznositi od 200 do 1500 eura. Godišnje ažuriranje cjenika procijenjeno je na deset do 60 radnih sati, uz dodatne troškove oznaka i oglašavanja.
To nisu utvrđeni stvarni troškovi pojedinih djelatnosti, nego rasponi korišteni u simulaciji. Ipak, ilustriraju zašto ista obveza ne opterećuje jednako velike sustave i najmanje poslovne subjekte.
Hrvatska obrtnička komora zato traži izuzeće obrtnika i mikro poduzetnika od dijela obveza. Nikšić takvo izuzeće također smatra jednom od najvažnijih mjera za smanjenje ukupnih troškova. Predlaže i besplatne generatore cjenika te jednostavna tehnička rješenja koja poduzetnici ne bi morali posebno plaćati.
Dodatni problem mogu predstavljati kazne. Prema regulatornom okviru opisanom u analizi, za pravne osobe predviđene su kazne od 3000 do 30.000 eura, za odgovorne osobe od 1000 do 4000 eura, a za obrtnike od 1000 do 20.000 eura.
Administrativna obveza, koja sama po sebi ne jamči niže cijene, tako bi mogla postati značajan poslovni rizik za najmanje poduzetnike.
Nova pravila donose i trajnu obvezu objave cjenika
Posebno je zanimljiva promjena koja je u dosadašnjim raspravama dobila manje pozornosti.
Prema analizi listopadskog prijedloga pravilnika, obveza objavljivanja cjenika proizvoda prelazi u sustav Zakona o zaštiti potrošača i time postaje trajna, umjesto da ostane vezana samo uz izvanredne mjere suzbijanja inflacije.
To znači da bi dio administrativnih obveza mogao ostati na snazi i nakon prestanka primjene izvanrednog paketa mjera.
Obveznici koji imaju internetsku stranicu morat će objavljivati cjenike u strojno čitljivom obliku, odnosno u formatima pogodnima za automatsku obradu i usporedbu podataka. Prema prijedlogu, promjene cjenika proizvoda trebale bi se evidentirati do 11 sati sljedećega radnog dana.
Istodobno se za usluge zadržava drukčiji regulatorni režim, temeljen na Vladinoj odluci. Autor upozorava da takva podjela može stvoriti dodatne nejasnoće, osobito među poduzetnicima koji istodobno prodaju proizvode i pružaju usluge.
Novi prijedlog donosi i određena rasterećenja. Predviđena su izuzeća za dinamički formirane i pojedinačno ugovorene cijene, kao i za određene personalizirane ponude.
No obveza isticanja baznih cijena proširuje se na tiskano i digitalno oglašavanje, uključujući oglase na internetskim tražilicama i objave s istaknutim cijenama na društvenim mrežama.
Analiza zato zaključuje da je Ministarstvo ublažilo neke tehničke i pravne rizike, ali nije uklonilo osnovni problem: nova pravila stvaraju troškove čije je ekonomsko opravdanje neizvjesno.
Mogu li javni cjenici ipak promijeniti ponašanje kupaca?
Unatoč kritičnim zaključcima, Nikšićeva analiza ne odbacuje potpuno moguću korist od transparentnijeg prikazivanja cijena. Upravo u promjeni potrošačkih navika vidi najizgledniji put kojim bi mjera mogla ostvariti pozitivan učinak.
Prema istraživanju Hrvatske gospodarske komore iz studenoga 2025., cijena je najvažniji kriterij pri kupnji hrane za 51 posto ispitanika, a hrvatski potrošači tijekom mjeseca u prosjeku kupuju u 4,5 trgovina.
To pokazuje da su građani već spremni uspoređivati cijene i mijenjati mjesto kupnje. Bojkoti trgovina početkom 2025. dodatno su pokazali da potrošači mogu koordinirano promijeniti ponašanje, iako je njihov utjecaj na same cijene bio kratkotrajan.
Ako bi država iz objavljenih cjenika stvorila jedinstvenu i lako dostupnu bazu podataka, građani bi mogli jednostavnije uspoređivati ponude različitih trgovaca. Na takvim podacima mogle bi se razvijati i aplikacije koje pokazuju gdje je određeni proizvod najpovoljniji.
Takav sustav mogao bi povećati tržišno natjecanje i otežati neopravdana poskupljenja.
No ovdje postoji važna razlika. Ako potrošač isti proizvod kupi u jeftinijoj trgovini, njegov osobni trošak pada, ali to ne znači automatski da će pasti i službena stopa inflacije. Da bi se dogodio širi učinak, trgovci bi pod pritiskom konkurencije morali sniziti cijene ili barem usporiti njihovo povećavanje.
Zato je stvarno korištenje objavljenih podataka presudno. Ako poduzetnici samo proizvode datoteke koje nitko sustavno ne prikuplja i uspoređuje, administrativni trošak ostaje, a korist za potrošače bit će ograničena.
Transparentnost može imati i suprotan učinak
Nikšić upozorava i na manje očit rizik: potpuna transparentnost cijena ne mora uvijek potaknuti konkurenciju.
Iskustva drugih zemalja pokazuju različite rezultate. Njemački sustav objavljivanja cijena goriva u stvarnom vremenu, prema istraživanju ekonomskog instituta RWI koje se navodi u analizi, pridonio je smanjenju marži benzinskih postaja za jedan do dva centa po litri.
Međutim, istraživanje tržišta goriva u Čileu pokazalo je i suprotan učinak. Ondje je javna dostupnost cijena bila povezana s povećanjem marži od prosječno oko devet posto, jer je konkurentima olakšala praćenje i međusobno usklađivanje cijena. Najmanji porast marži zabilježen je na tržištima na kojima su potrošači aktivnije uspoređivali ponude.
Pouka je da objavljivanje cijena samo po sebi nije dovoljno. Ako informacije intenzivnije koriste trgovci nego kupci, transparentnost može olakšati i ponašanje koje nije u interesu potrošača.
Postoji i mogućnost da stalno isticanje razlike između sadašnje i ranije cijene pojača percepciju inflacije. Građani bi, stalno suočeni s informacijama o poskupljenjima, mogli očekivati daljnji rast cijena, što bi se potom odrazilo na njihove zahtjeve za povećanje plaća.
To su potencijalni rizici, a ne dokazani učinci predložene hrvatske mjere.
Šesnaest rizika, a najvažniji ostaje neriješen
Analiza identificira ukupno 16 ekonomskih, regulatornih, tehničkih, provedbenih i političkih rizika. Četiri su prije predloženih korektivnih mjera ocijenjena visokima.
Riječ je o mogućem izostanku učinka na inflaciju, daljnjim regulatornim promjenama, neusporedivosti objavljenih podataka i slaboj usklađenosti poduzetnika s novim pravilima.
Većinu tih problema moguće je barem djelomično ublažiti jasnijim propisima, besplatnim alatima, edukacijom i automatiziranim nadzorom.
Međutim, i nakon svih predloženih intervencija samo jedan rizik ostaje visok: mogućnost da sidrene cijene neće imati mjerljiv učinak na inflaciju.
To je ujedno i najvažniji zaključak analize. Država može pojednostavniti obrasce, smanjiti obveze i osigurati tehničku podršku, ali time još nije dokazala da će mjera zbog koje se sve to uvodi ostvariti svoj osnovni cilj.
Posebno je otvoreno pitanje trajanja obveza. Simulacija polazi od petogodišnje primjene, dok je izvanredni Vladin paket mjera, prema informacijama iz analize, predviđen do kraja ožujka 2027. Ako se obveze za usluge nakon toga ne produlje, pojedini bi poduzetnici mogli imati samo nekoliko mjeseci za ostvarivanje koristi od ulaganja u prilagodbu.
Prije novih obveza trebalo bi dokazati njihovu korist
Nikšićeva analiza zato preporučuje da se prije pune primjene jasno utvrdi što država želi postići i kako će mjeriti uspjeh.
To bi značilo definirati očekivano usporavanje rasta cijena, objaviti procjenu gospodarskih učinaka, pojednostavniti obveze najmanjim poduzetnicima te omogućiti stvarno korištenje podataka kroz javnu platformu za usporedbu cijena.
Predlaže se i neovisna evaluacija nakon šest i dvanaest mjeseci, uz usporedbu s odgovarajućom kontrolnom skupinom kako bi se učinak mjere mogao razlikovati od drugih čimbenika koji utječu na inflaciju.
Autor pritom upozorava da Vladin Plan smanjenja inflacije za razdoblje od 2027. do 2029. sidrene cijene zapravo promatra ponajprije kao instrument transparentnosti i tržišnog natjecanja, a ne kao ključan izvor smanjivanja inflacije.
Ako je primarni cilj omogućiti građanima lakšu usporedbu cijena, tada se uspjeh treba mjeriti korištenjem tih podataka, ostvarenom uštedom i razvojem konkurencije. Ako je, međutim, cilj izravno suzbijanje inflacije, država bi morala pokazati koliko će sporije cijene rasti upravo zbog novih pravila.
Bez takvog dokaza postoji rizik da obveza sidrenih cijena postane trajni administrativni teret, a da njezin stvarni doprinos zaštiti kupovne moći građana ostane nepoznat.
Zaključak analize nije da transparentnost cijena nema vrijednost, nego da ta vrijednost nije automatska i da je treba usporediti s troškovima koje nova regulacija nameće gospodarstvu. Sidrene cijene mogu biti koristan dodatni alat za poticanje konkurencije, ali teško mogu zamijeniti mjere usmjerene na stvarne uzroke inflacije.
A dok se njihov učinak tek treba dokazati, račun za provedbu novih pravila poduzetnici će morati platiti odmah.
BESPLATNO nastavite čitati ovaj članak
Registrirajte se bez troškova i otvorite vrata Liderova sadržaja. Prvih 5 zaključanih članaka vam poklanjamo svaki mjesec.
čitajte lider u digitalnom izdanju
vezani članci
