Ako je odustajanje od natjecanja s kapitalizmom tako da se ukine rast BDP-a prevladavajuća ideologija u Možemo!, onda nestaje i posljednja nada da bi se na lijevom spektru političke scene u Hrvatskoj moglo pojaviti bilo što upotrebljivo kao zamjena za HDZ-ovu vladavinu
Posljednjih dana i oni koji su natprosječno dobronamjerni prema Tomislavu Tomaševiću, zagrebačkom gradonačelniku i jednom od dvoje čelnika pokreta Možemo!, morali su se zapitati nije li ipak riječ o potkapacitiranom političaru i ideologiji koju podupire.
Najprije je neuspješno pokušavao, iz neposredne blizine, pogoditi koš na otvorenju obnovljene dvorane u jednoj osnovnoj školi. Onda je sponzorirao i otvorio konferenciju (plaćala se kotizacija) o odrastu, pomodarskome ljevičarskom konceptu prema kojemu je rješenje problema čovječanstva, pojednostavnjeno, u odustajanju od rasta. U čemu bi trebala prednjačiti bogata društva.
Tomašević je pokazao koliko je netalentiran političar i koliko je spreman poduprijeti ideje na razini ravnozemljaškog poimanja svijeta oko sebe. Ako je odustajanje od natjecanja s kapitalizmom tako da se ukine rast BDP-a i započne radikalna redistribucija bogatstva prevladavajuća ideologija u Možemo!, onda nestaje i posljednja nada da bi se na lijevom spektru političke scene u Hrvatskoj moglo pojaviti bilo što upotrebljivo kao zamjena za HDZ-ovu vladavinu.
Oponašanje Bandića
Najprije o blamaži zbog nesposobnosti da gradonačelnik iz neposredne blizine, iz deset pokušaja, ubaci loptu u koš. Izgledalo je da nitko nikad neće nadmašiti bivšega gradonačelnika Milana Bandića u onoj sramoti kad je u čarapama puzao po grobnici prekrivenoj snijegom i kližući se pokušavao staviti vijenac kamo je naumio. Ali, evo, Tomašević je ozbiljan konkurent. Političar bi trebao znati zna li nešto ili ne. Tomaševićevi pokreti pokazuju da je košarkaški sasvim nekoordiniran. Onda je tu i nepromišljenost da u uskoj košulji pokušava loptom dosegnuti 3,05 metara visine. I na kraju, najgora je poruka to što je na teren izišao u cipelama, a ne u tenisicama. Kakva je to poruka djeci? Čovjek se zapita, ako je gradonačelnik tako nepromišljeno krenuo dati koš, nije li takav i u ozbiljnijim gradskim stvarima. Brizi o otpadu, primjerice.
Kad je o potpori radikalno lijevoj ideji o nerastu, tj. odrastu, tu stvari dodatno dobivaju na težini. Nije problem u definiciji problema. Kapitalizam jest u ozbiljnoj krizi. Razlike između malog broja najbogatijih i velikog broja siromašnih povećavaju se. Rast se cijelo desetljeće provocira tiskanjem novca, što je izazvalo inflaciju i natprosječno inflacijsko oporezivanje siromašnijih dijelova društva. Peakovi klimatskih promjena velikim su dijelom posljedica inzistiranja na rastu pod svaku cijenu. Katastrofa je kad političar poput Tomaševića daje potporu salonskim ljevičarskim filozofima koji se nisu mogli dosjetiti ničega pametnijeg, da ne govorimo o mogućnosti provedbe, nego toga da se zakoči rast u razvijenom dijelu svijeta jer će to, kao, pomoći siromašnima u Africi. Uz takvu salonsku genijalnost na ljevici desnica može uz minimalne napore čuvati vlast još godinama. Baš bi bilo zanimljivo da su odrastaši dali i svoja domišljanja o tome kako provesti to za što se zauzimaju kao genijalno rješenje. Naravno, ekipi je ispod časti aktivirati svoje mozgove na takvim promišljanjima. Oni su na svojim filozofskim visinama kojima kompromitiraju lijevu političku i ekonomsku misao.
Zbrka u glavi
Kako to izgleda u praksi? Pa evo, Tomašević, (ne)svjestan što govori, na otvorenju zagrebačke konferencije o odrastu hvali se postavljanjem solarnih panela i ulaganjem u cjevovodnu infrastrukturu. Sve te investicije traže neku industrijsku proizvodnju, solarni paneli i vodovodne cijevi ne prave se od blata. Da bi se ugradili solari i obnovila infrastruktura, negdje treba iskopati rude, prevesti ih do postrojenja za preradu (koja nisu od blata, nego od čelika), preraditi u panele i cijevi… Ako je čelnik pokreta Možemo! predan pokretu odrasta, trebao bi odmah zaustaviti sve investicije, smanjiti proračun napola i pridonijeti redistribuciji bogatstva.
Rješenje nije ni u sirovom rastu mjerenom stopom BDP-a ni u salonskom filozofiranju o dobrovoljnom odustajanju od rasta u razvijenom dijelu svijeta (kojemu pripada i Hrvatska). Kad bi lijevi intelektualci imali volje i kapaciteta, morali bi se usmjeriti na stvaranje nove teorije razvoja. Rast i razvoj nisu jedno te isto. Razvoj podrazumijeva kvalitetan rast i distribuciju dodane vrijednosti kako bi na kraju život na Zemlji bio ugodniji i održiviji za većinu populacije. No to je međunarodnoj ekipi kojoj pripadaju i možemovci prezahtjevan zadatak. Ali razumljivo je to. Svatko živi od prodaje nečega. Pa ako ima kupaca za priču o odrastu i ako se od toga može solidno živjeti, što se tu može.