Petrokemija: Nekad je hranila hrvatska polja, danas živi na rubu

Prije točno dvadeset godina, 1. studenoga 2006., iz kutinske Petrokemije stiglo je upozorenje koje bi se gotovo moglo ponoviti i danas. Tadašnji predsjednik Uprave Boris Mesarić upozorio je da bi najavljeno poskupljenje prirodnog plina od 40 posto moglo tvornici donijeti godišnji gubitak veći od 150 milijuna kuna. Dva desetljeća poslije Petrokemija ima druge vlasnike, znatno manje zaposlenih i iza sebe niz zaustavljanja proizvodnje, ali njezin najveći problem ostao je isti – cijena plina.

U vrijeme tog upozorenja Petrokemija je iza sebe već imala gotovo četiri desetljeća proizvodnje mineralnih gnojiva. Prve količine uree proizvedene su u Kutini 1968. godine, a krajem listopada 1982. u rad je pušteno novo postrojenje u sklopu druge faze velikog proširenja tvornice.

Do studenoga 1983. u pogonu je bio cijeli novi kompleks, pa je zajedno s postojećim postrojenjima Petrokemija  raspolagala kapacitetom od gotovo 1,9 milijuna tona godišnje, što je činilo oko 42 posto ukupnih jugoslavenskih kapaciteta. Na vrhuncu razvoja, početkom 1985., tvornica je zapošljavala čak 4416 radnika.

Tvornica ovisna o plinu

Generacije hrvatskih poljoprivrednika navikle su sjetvu i prihranu temeljiti na proizvodima iz Kutine, a tvornica je desetljećima bila jedan od simbola hrvatske kemijske industrije i sinonim za mineralna gnojiva. Petrokemija se razvila u jednog od najvećih proizvođača mineralnih gnojiva u ovom dijelu Europe. 

Za razliku od mnogih drugih industrija, proizvodnja mineralnih gnojiva gotovo je neraskidivo vezana uz prirodni plin. Upravo je plin osnovna sirovina za proizvodnju amonijaka, temelja gotovo svih dušičnih gnojiva.

Država spašavala intervencijama

Zbog toga je Petrokemija kroz desetljeća redovito prolazila kroz uspone i padove. Kad je plin jeftin, Petrokemija može konkurirati na tržištu. Kad poskupi, matematika postaje neumoljiva.

Nakon osamostaljenja Hrvatske tvornica je ostala jedan od najvećih industrijskih sustava u zemlji, ali i kronični izvor problema za državne vlasnike. Godinama su se izmjenjivali gubici, dokapitalizacije, spašavanja i pokušaji restrukturiranja. Petrokemija je više puta spašavana državnim intervencijama.

Novi vlasnici – još veći problemi

Prekretnica je stigla 2018., kad su najveći vjerovnici – Ina i PPD preko zajedničke tvrtke – umjesto otvaranja stečajnog postupka preuzeli većinsko vlasništvo. Međutim, i novi vlasnici susreli su se sa starim problemom – zaustavljanjem proizvodnje. 

Nekad je, za vrijeme najvećih hladnoća i velike potrošnje plina za grijanje, proizvodnja bila zaustavljana i po dva mjeseca. U ožujku 2022. zbog eksplozije cijena plin je dostigao 80 posto troškova. Zbog toga je proizvodnja bila obustavljena punih 15 mjeseci. Novi vlasnici riješili su se svog većinskog paketa već u proljeće 2023., kad Petrokemiju preuzima turska grupacija Yildirim. 

Ni dolazak Yildirima nije donio dugoročnu stabilnost proizvodnje. Nakon više od 15 mjeseci zastoja pogoni su ponovno pokrenuti u srpnju 2023., no prekidi su se nastavili. Posljednji četveromjesečni zastoj završio je u listopadu 2026. ponovnim pokretanjem proizvodnje. Istodobno se još čeka dokapitalizacija od 100 milijuna eura, u kojoj bi turski većinski vlasnik sudjelovao sa 75 milijuna, a država s 25 milijuna eura.

Proizvoditi ili uvoziti?

U novoj fazi pojavili su se novi problemi. Petrokemija danas posluje na tržištu na kojem proizvođači iz zemalja s jeftinijim plinom imaju znatno bolju startnu poziciju. Uostalom, Yildirim ima velike proizvodne kapacitete u Turskoj, gdje je plin znatno jeftiniji, i tamo se gradi novi pogon za ureu.  

Sve se češće postavlja pitanje ne treba li proizvodnju skupog gnojiva zamijeniti jeftinijim uvozom. Zbog toga su posebno radnici u strahu za svoju budućnost. Boje se smanjivanja pa i zaustavljanja proizvodnje. Na to je u više navrata upozoravano iz sindikalnih krugova. 

Tvornica koja je stvorila grad

Za Kutinu Petrokemija nikada nije bila samo tvornica.

Tisuće ljudi u njoj su radile, a još tisuće živjele od poslova vezanih uz njezino poslovanje. Zbog toga svaka vijest o smanjivanju proizvodnje, privremenom gašenju pogona ili mogućim reorganizacijama izaziva zabrinutost među radnicima i sindikatima.

Dok vlasnici ističu tržišne okolnosti i nužnost prilagodbe, zaposlenici upozoravaju da bi svako veće smanjivanje proizvodnje moglo imati posljedice ne samo za Kutinu nego i za hrvatsku poljoprivredu.

Tržišni udjel pao sa 70 na 30 posto

Petrokemija je ključni igrač u priči o samodostatnosti države u poljoprivredi i proizvodnji hrane. Broj zaposlenih pao je sa više od 2600 u 2008. na manje od tisuću. Nekad se iz Kutine podmirivalo 70 posto umjetnih gnojiva, no nakon prekida proizvodnje njezin je udjel 2023. pao na oko 30 posto.

Pritom država više nema efikasan mehanizam da osigura više domaće proizvodnje. Hrvatska tako nije samo ovisna o uvozu hrane, nego su i ostaci ostataka hrvatske poljoprivrede ovisni o uvozu gnojiva.  

Od velikih planova do neizvjesne budućnosti

Kada su prve količine gnojiva iz novog postrojenja krenule prema poljima početkom studenoga 1982., malo je tko mogao predvidjeti koliko će burna biti budućnost kutinskog giganta. Danas su umjesto rekordne proizvodnje i širenja kapaciteta glavne teme postale  cijena plina, konkurencija iz inozemstva, moguće smanjivanje proizvodnje i pitanje koliko će dugo Hrvatska zadržati vlastitu proizvodnju mineralnih gnojiva.

Jer kada zemlja izgubi vlastitu proizvodnju mineralnih gnojiva, više nije riječ samo o sudbini jedne tvornice. Riječ je o tome koliko domaća poljoprivreda ovisi o tuđem plinu, tuđim tvornicama i tuđim odlukama.