Boris Vukić: Dok dišem, ne prenosim vlasništvo niti o tome razgovaram

Postoji vjerovanje kod mnogih nasljednika da većina osnivača izreku 'Dum spiro spero' ne prevodi doslovno kao 'Dok dišem, nadam se', već ta latinska sentenca ima i nastavak. Prema tom vjerovanju, nastalom na osnovi iskustva sljedeće generacije, za začetnike kompanija kompletna rečenica glasi ‘Dok dišem, nadam se da neću nikad umrijeti i samim tim neću morati prenositi vlasništvo nad svojom kompanijom i tako donosim baš sve odluke u vezi s time’.

Ne postoje pouzdani izvori kada je spomenuta latinska izrekla stigla u naše krajeve, ne znam u koje je sve lokalne podvarijante mutirala, ali vjerujem da je ona izvorište i poslovice 'Dok dišem, ne pišem'. Sigurno je da se ona u promišljanjima osnivača kompanija na brdovitom Balkanu pojavljuje sve više i više kako 21. stoljeće odmiče, a njihova biološka djeca ulaze u treće desetljeće života. Kada govorimo o obiteljskim kompanijama, postavlja se retoričko pitanje tumačenja te izreke, je li ona mudrost ili glupost. Kao što je i red, odmah ću i odgovoriti – može biti i mudrost i glupost. Točnije, može biti legitimna mudrost i sebična glupost.

Legitimna mudrost je kada se tumači kao odluka osnivača da ne želi mijenjati strukturu vlasništva nad kompanijom za svoga života. Pojednostavnjeno, a jasno, napišimo je kao 'Dok sam živ, neću ništa novo pisati u dokumentima koji govore o vlasništvu nad kompanijom, niti ću koga dopisati, niti ću sebe obrisati'. Postoje mnogi razlozi za takvu odluku i pod uvjetom da je jasno izrečena i obrazložena treba je pozdraviti. Napominjem da je isto tako mudrost, isto legitimna, postupiti i drugačije i uključiti u vlasničku strukturu kompanije, s manjinskim ili većinskim udjelom, nasljednike, pa i čak i one koji to nisu.

Legitimna mudrost

Kada i kako mijenjati vlasničku strukturu za života osnivača posebna je tema i o tome ovom prilikom ne bih pisao. S obzirom na to da govorimo o mudrosti, sigurno je da su oni osnivači koji su neku od tih odluka donijeli dobro promislili prije nego što su učinili to što su učinili. Hajde da se iz prakse malo ogradim, u većini su slučajeva promislili, točnije, u velikoj većini. Ogradio sam se jer mi se dok pišem brk smiješi pri sjećanju na priču jednog nasljednika: ‘Ne znam tko je bio luđi, on koji nas je jedan dan odveo i upisao nam po 0,3% vlasništva ili mi koji smo ozbiljni s njim otišli i to potpisali.’

Vlasništvo nad kompanijom može se mijenjati za života osnivača, no ne mora, ali mora se nakon prestanka ovozemaljskog života. Iz filmova znamo da je moguća i odluka da svu svoju imovinu ostavim samom sebi, ali iz života znamo da su takve stvari realne samo u filmu. Za sve one vjerujuće i bogougodne imam provjerenu informaciju da na onom svijetu vlasnički list ne važi te će, ako im je do stvaranja u drugom životu, morati ispočetka.

Sebična glupost

Izreka ‘Dok dišem, ne pišem’ pretvara se u sebičnu glupost odlukom osnivača da neće donijeti odluku o tome kako će izgledati vlasnička struktura nakon njegova nevoljnog povlačenja iz života. I neće o odluci otvoreno razgovarati s nasljednicima. Ili im je neće bar priopćiti. I neće sve to u adekvatne pravne akte uvesti te kroz njih provesti. I neće...

Jasno je zašto nisam imao priliku od starih Latina čuti ‘Ma baš me briga, kad me ne bude bilo, nek se sami dogovore’, što ne znači da takvo što nisu izgovarali. Nažalost, čuo sam je nekoliko puta od osnivača. Od neodgovornih osnivača i istodobno neodgovornih roditelja. Neodgovornih prema svojim kompanijama i neodgovornih prema vlastitoj djeci. Nažalost, neodgovorno je ponašanje i onih koji takvo što nikad ne bi izgovorili, a koji se godinama noću vrte u krevetu. U strahu. U strahu što će biti kad njih ne bude bilo. Neće im san na oči jer dobro znaju i svoje kompanije i svoju djecu, a dobro su upoznali i još poneke zainteresirane strane. Ne mogu zaspati ne nalazeći rješenje koje će biti najbolje za kompaniju, a istodobno će biti takvo da budu pravedni prema svojoj djeci.

Pametni kompromis

Neću plašiti statistikama iz razvijenog svijeta u kojima se nasljeđivanje kompanija događa stoljećima, ali hoću podsjetiti na lokalne primjere i slike zapuštenih i oronulih kuća oko kojih se prepiru posvađani nasljednici. Zar da nakon svega poslije osnivača ostanu zapuštene kompanije kojima su posvetili život i posvađana djeca kojoj su dali život? Ne jednom sam rekao i napisao da su osnivači ti koji imaju jedinstvenu priliku da za života izgrade spomenik koji poslije njihove smrti može rasti i okupljati njihovu djecu.

Namjera ovog teksta nije nikoga uvrijediti ili povrijediti već potaknuti na promišljanje i na ozbiljne odluke one koji to trebaju. Odluke koje mogu dovesti do ozbiljnih posljedica za njihova životna djela. Pisan je da isprovocira nekoliko vrijednih i dragih prijatelja, a posvećen tisućama sličnih. Bezbroj sam puta rekao i napisao, a i ovaj ću tekst kraju privesti s porukom, da znam da rješenje nije daleko, ali potrebno je krenuti jer put ne mora biti lak. Mnogo je bolje krenuti razgovarajući s, voljno ili nevoljno, zainteresiranim stranama. Znam da ima onih koji mogu razgovarati jedino sa samima sobom. Iz tih razgovora, ma u kojem obliku bili, proizići će rješenje. To rješenje treba zapisati u obiteljske protokole. I zatim pretvoriti u pravnu formu.

Res, non verba, dragi moji osnivači! 

Boris Vukić bit će i jedan od govornika na 12. konferenciji Budućnost obiteljskih tvrtki koju organizira poslovni tjednik Lider s temom 'Akutni i normalni problemi u obiteljskim tvrtkama i što s njima' a sudjelovati će i na panelu radnog naziva 'Nove generacije, nove energije'

Inače, glavna tema ovogodišnje 12. konferencije posvećena je novim generacijama obiteljskih poduzeća. Biti će usmjerena na akutne probleme u obiteljskim tvrtkama i kako ih riješiti, odgovorit će na pitanja poput je li umirovljenje poduzetnika realnost ili mit, prodaju li zaista svi u obiteljskom biznisu, te koji je to role model tima kod lidera novih generacija.