Budućnost je prašnjavi set iz filma ‘Polje snova‘. Planet Zemlja umire. Nema ratova, ali samo zato što nema ni resursa zbog kojih bi se ratovalo.
Svi se bave poljoprivredom, ruju nosom po zemlji i nitko ne gleda u nebo – osim smrknutoga, zlokobno nerazgolićenog Matthewa McCounaugheyja i skupine NASA-inih znanstvenika koji črčkaju komplicirane jednadžbe na velike školske ploče. Usta punih ‘technobabblea‘ i probrane motivacijske poezije, škvadra zaključuje da ljude treba slati u neku drugu dimenziju kad već ova ništa ne valja...
Pompoznom proizvođaču skupih i svjetlucavih holivudskih puzzlica Christopheru Nolanu ne može se osporiti šarmantan filmofilski i tehnoentuzijazam kojima odiše njegov najnoviji megalomanski projekt. Ne može se ni reći da je postao imalo vještiji u vođenju filmske priče i oblikovanju likova, ali žanrovskim postavkama barata dovoljno spretno, dok one ideološke, koliko god povremeno drečave i ljigave bile, sasvim solidno funkcioniraju kao narativni elementi. Znanost je samo pozadina vizualno impresivne parabole o ljubavi i ustrajnosti ljudskog duha, ali, ako vas to ne odbije u prvih pola sata – svemir je još jednako okrutan, ljudi jednako blesavi, Hathawayeva i McCounaughey jednako dražesni dok ridaju u krupnim planovima i sve je to još dovoljno zabavno gledati.