Nakon oproštaja od uglednoga hrvatskog poduzetnika, vlasnika i čelnika Vindije, u zraku je ostalo visjeti pitanje od milijun dolara – tko će naslijediti Dragutina Drka (1937-2021.) i u vlasništvu i u upravljanju kompanijom? Je li najdugovječniji poduzetnik Hrvatske pripremao nekoga za svog nasljednika tema je, kako kažu anonimni izvori, o kojoj se nije javno pričalo. No oni koji ga poznaju kao pedantnog čovjeka vjeruju da mu te stvari nisu promaknule.
U Vindijinom sustavu rade dvije njegove kćeri Tamara i Dubravka te dva njegova zeta. Svi članovi obitelji na nekim su čelnim direktorskim pozicijama, a Drk je sigurno mislio i na svoje unuke. Poznavatelji prilika u Vindiji smatraju da će obitelj najvjerojatnije nastaviti voditi sustav ovakav kakav je barem još godinu do dvije, bez većih poslovnih zaokreta. Stručnjaci iz prehrambene industrije koji prate Vindijino poslovanje slažu se da kompanija neće doživjeti 'tektonske poremećaje' odlaskom prvog čovjeka.
Drk je oko sebe okupio direktore od povjerenja koji već jako dugo vode tvrtke u Vindijinom sustavu. Jedan od njih je Nenad Klepač, član Uprave Koke još od 1996. godine. Saša Vojnović, ujedno Drkov zet, direktor je Vindija trgovine još od 1995. godine i upravlja tvrtkom u čijem se sastavu nalazi 70-ak maloprodajnih mjesta. Nikola Lučić član je Uprave Novog Domila otkad je županjsku mljekaru Vindija preuzela 2003. godine.
Zanimljiva meta
U Vindijinom sustavu posluje 14 tvrtki iz Hrvatske i regije, ukupni prihodi samo tri spomenute tvrtke u 2019. bili su veći od četiri milijarde kuna. Grupa zapošljava 3700 zaposlenika i razvila je više od tisuću proizvoda. Vindija nije jako zadužena, ima rezervi i godinama je sustavno ulagala u širenje i modernizaciju proizvodnje, pritom se striktno držeći standarda kvalitete, od čega Drk nije odstupao, istodobno pazeći da asortiman prati nove prehrambene trendove.
To je i razlog zbog kojeg se nikada nije želio upuštati u proizvodnju robnih marki. Iako se u javnosti percipirao kao konzervativan prilikom investiranja, Drk je bio sklon rizicima, što je pokazao u par navrata kupujući posrnule kompanije koje je ispočetka trebalo postaviti na noge. Međutim, poznavatelji prilika kažu da je imao mnogo više prilika za rast i širenje u regiji, ali i da nije želio ulaziti u poslove čiji računi nisu u potpunosti čisti, odnosno 'kupovati mačka u vreći', što je na Balkanu prilično standardna ponuda. S jakim brendom u regiji i nešto izvoza u Europu, pogotovo u segmentu zamrznutih mesnih proizvoda, Vindija ima čvrstu poziciju i ugled kakav bi sigurno mnogi ulagači, a posebice fondovi, željeli vidjeti u svom portfelju.
Drk je, osim u razdoblju kada je Vindija bila u neugodnoj situaciji zbog Agrokora, desetljećima uspješno odolijevao izazovima domaće prehrambene industrije i trgovine te se vješto branio od konkurencije. Stoga ne čudi da ga je dugo pratila filozofija 'zašto mijenjati ono što je dobro', pogotovo kad je u pitanju bilo upravljanje kompanijom. Međutim 'stara škola' menadžmenta ne pridaje mnogo pozornosti suvremenim soft skills metodama. Svjedočimo velikim promjenama u liderstvu, velike kompanije postaju fleksibilnije i agilnije, direktorima se daje sve više autonomije, ali i odgovornosti.
Oni više nisu samo poslovođe koji podnose izvještaje. Tako da, osim jako važnih odluka o tome tko će naslijediti i voditi kompaniju, pred Vindijom je i veliki izazov promjene dosadašnjega centraliziranog načina upravljanja i kompanijske kulture. Odlaskom Dragutina Drka, velikog čovjeka koji se veselio malim stvarima, Vindija zasigurno više neće biti ista. Dobit će neki drugi pečat i potpis, ali mnogi se nadaju da će zadržati prepoznatljiv rukopis najdugovječnijeg menadžera Hrvatske.