Sindikati sve glasniji, poduzetnici sve tiši. Tako bi se moglo opisati stanje u Hrvatskoj uoči 1. svibnja 2013.
Sindikalni čelnici dramatično najavljuju štrajkove javnih službi, sve do općeg štrajka. A prijete i referendumom o prijevremenim izborima. Najavljuje se i jedinstven nastup sindikata realnog i javnog sektora. Diže se temperatura.Ostatak javnosti sindikaliste ne doživljava posebno ozbiljnim bratstvom. Više puta najavljivali su masovke, a dogodio im se fijasko. Pa im kredibilnost nije osobita. A to što su sad sve glasniji, može se objasniti sezonskom prirodom njihova posla. Praznik je rada, jelte, pa je red da se građanstvu i članstvu prikažu nekakve sindikalne akcije. Bit će veliko iznenađenje ako ove godine uspije mobilizacijska kampanja. Pogotovo u svjetlu toga što unatoč katastrofalnoj ekonomskoj situaciji u zemlji i glavinjanju Milanovićeve vlade, štrajkova po Hrvatskoj, onih manjih, lokalnih, zapravo nema. Teško je očekivati da će se odjednom zapaliti velika vatra ako prije toga nema na desetke vatrica nezadovoljstva i protesta.
Pobuna tetošenih A Milanovićeva vlada zaslužuje da joj masovno nezadovoljstvo iskažu sindikati javnih službi, čije je članstvo ova vlast najviše tetošila. Neka se Milanović i ekipa zamisle jesu li ipak trebali dublje orati po javnom sektoru. Pa bi onda znali zašto im se zaposlenici bune.Ako bi se mjerila opasnost za sigurnosno stanje u zemlji, mnogo je opasnija poslodavačka šutnja. Komora poslovično šuti, osim kad se jedanput na mjesec ukaže predsjednik Nadan Vidošević, istrese svoje mudre misli i vrati se u svoj svijet (neka se ne ljuti vrijedni dio komorskog sustava, ali dok podupiru takvo ponašanje svoga čelnog čovjeka, taoci su imidža koji im je Vidošević priskrbio). Ušutio je i HUP. Sigurno i ondje ima odgovornosti članstva, ali u izborno vrijeme, makar bilo lokalno, nije mudro izazivati političare. Mnogi su već debelo platili podizanje glave, nakon čega su im tvrtke preplavile čete raznih inspektora.No najstrašnije je što su mnogi poduzetnici jednostavno upali u rezigniranost. Svi pokušaji da se utječe na Milanovića, Linića, Grčića i ekipu pokazali su se uzaludnima. Vlast tvrdoglavo čeka investicije iz inozemstva. U današnjem Lideru izveli smo računicu da bi za izbjegavanje minusa BDP-a ove godine trebalo biti ulaganja vrijednih nedostižnih deset milijardi eura. S izostankom pravih poteza za bolje iskorištavanje kapaciteta i usmjeravanja prema izvozu porezni pritisak i pritisak rasta unutarnjih troškova postaju nepodnošljivi. Mnogi poduzetnici učinili su sve što su znali, a rezultata nema. Pa sad u tišini zatvaraju tvrtke ili, u boljem slučaju, otpuštaju sve osim sebe. U mnogim tvrtkama idu tako daleko da otkazuju pakete telekomunikacijskih usluga i ostavljaju jedan jedini telefon kao vezu sa svijetom.
Linićev perpetuum mobile U takvim okolnostima neuništivi ministar financija Slavko Linić kao da je dobio neki oblik autizma. Vodi svoje ratove, a nema nikoga iznad sebe tko bi njegovu veliku energiju uokvirio u smislenu cjelinu Vladine ekonomske politike. Nakon što je prikupio četiri tisuće predstečajnih nagodbi, od kojih mnoge jednostavno stoje pa si sad vjerovnici čupaju kosu, sad si je Linić postavio zadatak da plaćanje svih institucija i državnih tvrtki svede u 60 dana. Na radiju poručuje: ‘Kad to napravimo, poduzetnici mogu početi normalno poslovati i investirati.’Teško je shvatiti takvu poruku. Kad bi stvari bile tako jednostavne, ispada da je aktualni hrvatski ministar financija otkrio perpetuum mobile. Sustav je sljedeći:Država počne plaćati u 60 dana. Dakle, dragi poduzetnici, savjetujemo vam da se okanite domaćeg tržišta, a niste valjda bedasti da ste spas potražili prodajući robu i usluge na međunarodnoj sceni. Lijepo se vi okrenite državnim narudžbama. Sve će vam biti plaćeno u 60 dana. I svi ćemo živjeti sretno i veselo...Prekrasno da bi bilo istinito. Da bi država mogla plaćati u roku od 60 dana, mora porezima prikupiti sve te silne milijarde. A od koga? Velikim dijelom posredno ili neposredno od poduzetnika. Koji će, dakle, ono što dobiju od države u 60 dana u istom ili kraćem roku morati uplatiti u državni proračun. Zato nije ni čudno što su poslodavci sve tiši. Nažalost, ovu vladu na preispitivanje modela može natjerati samo ulica. A i onda je pitanje hoće li biti pogođen pravi, izvozno usmjeren ekonomski program.