Premijer Zoran Milanović nenajavljenim je, a onda u medijima otkrivenim boravkom u hvarskom ljetnikovcu poduzetnika Emila Tedeschija otežao posao turističkim inspektorima.
Kad god u nekoj kući za odmor ili apartmanu zateknu neprijavljene goste, vlasnik samo izjavi da su mu to dugogodišnji prijatelji i pozove se na obrazloženje koje je javnosti prošli tjedan iznio predsjednik Vlade Milanović. Ako je kriterij 30 godina prijateljstva Milanovića i Tedeschija, onda to mora vrijediti i za obične turiste i njihove domaćine... I što se tu inspektori imaju miješati!? Premijer vjerojatno nije platio boravišnu pristojbu za tu jednu noć, pa zašto bi u sezoni to činio običan puk?
Taj kut gledanja na druženje premijera i poduzetnika (pretpostavka je da na Hvaru u društvu nije bio još poneki dužnosnik iz nekog od stupova vlasti) pokazuje da stvari nisu tako jednostavne. I da to što Atlantic i njegov većinski vlasnik Tedeschi nisu financijeri SDP-a i ne javljaju se na javne natječaje nije riješilo svu višeslojnost odnosa između članova Vlade i poduzetnika.
Gluhi telefoni Hvarska epizoda premijera i poduzetnika dobar je primjer kako ni nakon dvadeset godina povratka u kapitalizam nije uspostavljen većinski prihvaćen sustav vrijednosti. Hrvatskoj za takve situacije treba nešto poput ‘non-papera’, kvalitetnog teksta koji višeslojno izražava stajališta o odnosu političara i poduzetnika. Koji bi bio rezultat diskusija zainteresiranih ‘stakeholdera’ i koji bi imao moralnu snagu, a ne zakonsku. Koji bi javno ili prešutno priznala većina političkih stranaka i poduzetničkih udruga.Kvalitetnog vodiča nema ni za mnogo važnije stvari u zemlji. Poput kriterija za ocjenu što treba biti državno, a što privatno. I zašto. Nažalost, hrvatska stvarnost pokazuje da tu još nema zrelosti. Obično proces izgleda ovako: Ministar odluči riješiti neki problem. Sa suradnicima sastavi zakonski prijedlog. Onda ga se u fragmentima pusti u medije. Onda u medijima ‘neovisni analitičari’ iznesu svoje ograde u nekoliko rečenica. Ne mareći za njih, u ministarstvu nastave po svome. A kad se nove odredbe donesu, oni koji nisu bili pitani bez imalo grižnje savjesti počinu tražiti rupe u zakonu.
Druga su strana priče prijedlozi koji dolaze odozdo. Oni se dijelom probiju u medije, ali nema nikakva dokaza da u državnom aparatu postoji institucija koja će češljati sve te ideje i vidjeti ima li nekim slučajem pameti i izvan ministarstava. Mnoge institucije tu padaju na ispitu. Spavaju cijelu godinu. Svijetli je primjer Institut za javne financije, koji brzo, temeljito i argumentirano reagira na pojave i zakonske prijedloge.Ako premijerov tajni boravak na Hvaru i nije dramatično važan za budućnost države, onda se odluka o tome što su prioritetne grane nacionalnoga gospodarstva ipak ne bi smjela donijeti preko noći, bez detaljnih analiza i kvalitetne javne rasprave.
Konsenzus? Koji konsenzus? Poslovna javnost zbunjena je ovih dana. Prvi potpredsjednik Vlade Ratko Čačić u autorskom tekstu u Jutarnjem listu piše da ‘u Hrvatskoj danas postoji konsenzus o područjima na kojima Hrvatska mora koncentrirati svoje napore da bi ostvarila ubrzan i održiv gospodarski rast’. Čačić pri tome spominje energetiku, turizam, infrastrukturu, prehrambeni kompleks i navodnjavanje. Teško je sjetiti se kad je taj konsenzus postignut, a još manje kad je provedena analiza koja to potvrđuje. Na Liderovoj ovotjednoj konferenciji ‘Globalno i lokalno’ veleposlanik EU u Hrvatskoj Paul Vandoren primijetio je da se od 2007. nije provela sektorska analiza koja bi pokazala prednosti i slabosti pojedinih dijelova hrvatske ekonomije u uvjetima ulaska u EU. Da sve zbunjuje još više, iz Čačićeva ministarstva istodobno stižu najave o tome da će se posebno poticati metaloprerađivačka, farmaceutska i drvna industrija... Ispada da su sve grane prioritetne!To je primjer koliko je potreban kvalitetan javni dijalog. Naravno da bi rasprava o prioritetnim sektorima značila otvaranje Pandorine kutije. Svi bi za sebe tvrdili da su najvažniji sektor. Ali često iz težeg puta ispadne bolji rezultat. Možda su doista energetika i turizam pobjednički izbor, al’ dajte da za svaki slučaj provjerimo nije li možda isplativije ulaganje u nanotehnologiju. Znamo, znamo da smo u krivu, al’ dajte da to pokaže papir, a ne impresija ili argument snage.